Sada smo već potpuno na Denijevoj prepoznatljivoj teritoriji i možemo otići potpuno u bajku sa “Matildom” ili potpuno u komediju, sa filmom “Baci mamu iz voza”.
“Baci mamu iz voza” (“Throw Momma from the Train”) 1987.
“Baci mamu iz voza” je ponovo citat klasičnog Holivuda, a ovoga puta Hičkoka i filma “Stranci u vozu” (“Strangers On A Train”). Hičkok je bio fasciniran slučajnim susretima i njihovim posljedicama. U filmu “Stranci u vozu” imamo slučajan susret dvojice muškaraca, koji se odluče ispovijediti jedan drugom, misleći da se nikada potom neće sresti. Jednog muči nesrećni brak iz kojeg ne može izaći, drugog muči tiranska figura oca. Oni počinju naglas maštati o ubistvu svojih bliskih mučitelja i dolaze do ideje da jedan eliminiše problem drugog te da ih tako nikada neće uhvatiti, jer između njih ne postoji nikakva veza. Dok je ovaj razgovor je za jednog olakšanje muke, drugi već kuje planove da njihova maštanja sprovede u djelo.
Komična subverzija Hičokovog trilera je kod Devita takva da bi je Hičkok sam pohvalio, a znajući njegov smisao za humor, da je poživio još koju deceniju, vjerovatno bi je sam i snimio. Deni tiranskog oca zamjenjuje tiranskom majkom, a sebe stavlja u ulogu ljupkog i dobroćudnog psihopate Normana (a, kako će se drugačije zvati). Uz Denija je tu i Bili Kristal, u zlatnom periodu svojih Bili Kristal uloga (ni on nikada nije nikoga osim sebe igrao) osamdesetih na devedesete.
Ako uzmemo De Palmu kao melodramskog adepta Hičkokovog trilerskog stila, Devito se pokazuje kao rijedak adept Hičkokove komedije, o kojoj se malo i neoprostivo šturo govori. I sa “Ratom Rouzovih” i sa filmom “Baci mamu iz voza”, Devito je nastavio spajati zločin, spletkarenje, netrpeljivost i krv sa komedijom, što je potpis najboljih Hičkokovih komedija (pogledajte film “Nevolja sa Herijem” i imajte na umu da su vjerovatno svi Hičkokovi filmovi komedije).
“Dupleks” (“Duplex”) 2003.
Od “Rata Rouzovih” i “Baci mamu sa voza” nam je najlakše doći do posljednjeg Denijevog rediteljskog djela (iako je napravio jedan TV film nakon ovog, ali ga ne računamo), filma “Dupleks” iz 2003. godine. Opet su brak i spletkarenje tema, ali sada je bračni par ujedinjen protiv jedne starice, komšinice, koja im slatko i sitno pravi pakao od života. “Dupleks” je daleko slabiji film od dva koja smo spominjali, ali je godinama postao neizostavan dio novogodišnjeg i božićnog repertoara – i to je zaslužen uspjeh.
“Matilda” (“Matilda”) 1996.
“Matilda” je Denijev najpotpuniji odlazak u domen bajke. Ono što mu daje oštrinu za pamćenje, a što je najvažnije za znati kod pravljenja priče za djecu, realan je osjećaj opasnosti i smrti. Okrutnost i opasnost sa kojom se Matilda susreće je stvarna. Bol i posljedice nam se nude kao stvarne zato što se pokazuju kao nepovratne i definitivne. Ovaj kvalitet, koji je potpuno izuzet iz većine novijih filmova za djecu i čitavog novog Diznijevog opusa, zaslužan je za uspjeh filmova “Hari Poter”. Devito je svoju hičkokovsku britku ironiju i okrutnost uspješno pomiješao sa svijetom djece i pričom odrastanja, tako da nam je ovdje odnos njegovih kvaliteta obrnut: nije slučaj, kao sa “Ratom Rouzovih” ili “Hofom”, da on unosi bajku i igru u smrtno ozbiljne priče, već da smrtnu ozbiljnost unosi u zaigrane i bajkovite priče.
“Matilda” je primjer i Denijeve saradnje sa suprugom, izvrsnom glumicom Reom Perlman (Rhea Perlman), uz koju je i započeo rediteljsku karijeru filmom “Igra gledanosti”. Ovo i nije toliko bitno, ali obratite pažnju na ovu glumicu, to je sve.
“Igra gledanosti” (“The Ratings Game”) 1984. i “Smrt Smučiju” (“Death To Smoochy”) 2002.
Na kraju dolazimo do Denijeve ironije. Ovo ironisanje se u oba slučaja odnosi na slavu i sjaj šou biznisa. Njegov prvi rediteljski film “Igra gledanosti”, koja je u svojim piratskim izdanjima (ne)poznata kao “Mogul”, i njegov pretposljednji film “Smrt Smučiju”, posvećeni su ovoj temi.
Deni je ovdje potpuno na domaćem terenu. Nikada ga nećete vidjeti spremnijeg. On, izgleda, nalazi posebno zadovoljstvo u ironisanju svoje profesije. Sada, ovo ironisanje je uvijek i slavljenje i prihvatanje te profesije sa svim njenim uvrnutim manama. Ali, i ovdje je Deni nasljednik klasičnog Holivuda. Ne moramo ići odmah do Mela Bruksa, već bismo mogli spomenuti Prestona Stardžisa (Preston Sturges), makar samo zbog zadovoljstva pominjanja Devita i Stardžisa u istoj rečenici.
“Smrt Smučiju” je dio niza odličnih uloga Edvarda Nortona iz tog perioda, a ne pominje se dovoljno često.
Ova preokupacija Holivudom nam govori da je riječ o jednom od onih glumaca koji nikad nisu napustili Holivud i koji vjerovatno rijetko napuštaju Los Anđeles. I definitivno ne pričamo o vrsti holivudskog glumca koji se okušao u Evropi ili Aziji. Zato je sasvim normalno da mitologija Holivuda postane folklor o kojem imate potrebu da progovorite ili vjerovatno ne vidite išta drugo o čemu biste mogli i govoriti ili o čemu imate pravo govoriti, iako to mnoge ne spriječava da misle da baš imaju mnogo toga za reći.
U Denijevom slučaju Holivud nije mana. On je dovoljno dobar komičar da zna da je samoironija i građenje humora na svojim manama uslov dobre komedije.
Preporučujem da nabavite sebi rediteljsku kolekciju Denija Devita i da je, “Hofa” je tu vjerovatno izuzetak, držite kao svoj novogodišnji i božićni filmski maraton, iako je ona mnogo više od toga. Uostalom, nemojte čekati da čovjek umre da biste vidjeli da je mnogo više od onog što se o njemu obično zna. Nadam se da ne slutim nešto.
