Le Kareova (John le Carre) proza tajnovitosti uspješno radi svoj posao već više od pedeset godina i predostavljam da nju ne trebamo i ne možemo dovoditi u pitanje, već da trebamo gledati isključivo na kvalitet njene dramatizacije u novoj BBC seriji “Noćni menažer” (“The Night Manager”), koja je prije par dana osvojila tri Zlatna globusa. Ili se trebamo pitati? Smarati čitaoca ili ne? Ovako: ko smatra par pasusa o Le Karerovim romanima smaranjem, taj neka ih preskoči i nastavi čitanje od prvog pomena serije – i to je valjda neko rješenje.
U suštini, Le Kare je izmislio špijunsku prozu. Naravno da to nije do kraja tačno, ali je ona tek u njegovim rukama stekla položaj i poštovanje koje ima danas. Tek sa “Špijun koji se sklonio u zavjetrinu” (“The Spy Who Came in From The Cold”) i kasnije sa “Dečko, dama, kralj, špijun” (“Tinker Tailor Soldier Spy”), ovaj žanr je ušao u svijet “visoke” literature. Žanr je izmislio Džejms Fenimor Kuper (James Fenimore Cooper), koji je usput izmislio i vestern žanr. Ali, tek su Britanci, koji su imali taj mali luksuz da su imperijalni i kolonijalni narod, zaista dali život ovoj vrsti avanture, koja je geografski produžetak detektivske avanture (dok je detektiv uglavnom ograničen na metropolu, kolonijalni junak “agent” potvrđuje teriotorijalnu prevlast svoje države šetajući planetom kako bi i svojim kvartom). Sa Kiplingom (Rudyrd Kipling), Baknom (John Buckan) i Flemingom (Ian Fleming) špijunska literatura je osvojila svijet. Sa Grejemom Grinom (Graham Greene) ona je imala pomak od formulaičke avanture ka visinama Le Karea, ali tek će joj Le Kare sam donijeti dileme dostojne Dostojevskog.
Dejvid Kornvel (David John Moore Crnwell), kako je pravo ime čovjeku iza psudonima Le Kare, pošteno je iskoristio svoje dugogodišnje iskustvo u službi forin ofisa (Foreign and Commonwealth Office). Tako je i mogao da zna za žargon i manir službene tajnovitosti, koji je preko njega danas postao dio svakodnevnog jezika. Foreign Office je i napustio kada su mu romani donijeli dovoljno novca da im se može potpuno posvetiti.
Tek je ovaj čovjek skinuo sa junaka-agenta ljagu plejboj luckastosti koji joj je Fleming zavještao. Sa Flemingom je Baknov “public school” džentlmen amater, koji se posvećuje misiji isključivo iz moralnog ubjeđenja i urođene odanosti kruni, postao profesionalac i plejboj. La Kare je marljivo radio na tome da vrati Baknov “public school” mentalitet, ali i da ga podvrgne cinizmu i testu “terena” – mislim da je svjesno donio odluku da kroz blato provuče Velingtonovu rečenicu “bitka kod Voterlua nije dobijena na bojnom polju, već na igralištima Itona”. Njegov Džordž Smajli (George Smiley), junak večine njegovih romana, iako beskrajno ciničan, u srcu nosi baknovsku moralnost i odanost engleštini – sitnicama i tradiciji. Ono što ga ugrožava je “predugo ostajanje na hladnoći”, što je tehnički termin u špijunaži, koji znači gubitak ljudskosti u životu provedenom pod maskama tajnih mislija i dvostrukih agentatura. Ugrožava ga, naravno, i birokratija – sve ono što će iščašiti logiku moralnosti i stati na stranu zlikovaca radi “viših ciljeva” i državnih interesa, te onesposobiti pravdu, koju samo lična odlučnost može održati u životu.
Sve ove dileme nasljeđuje i Tomas Pajn, junak prvog La Kareovog posthladnoratovskog romana “Noćni menadžer”. On je džentlmen amater (zaista radi kao noćni menadžer hotela) i spontano se posvećuje misiji, isključivo radi postojanosti svog “moralnog vlakna”. On pati na “hladnoći” i muči ga dehumanizujuća birokratija krune. Sve najbolje od Le karea na jednom mjestu, i to u svijetu daleko nam bližem od hladnoratovskog.
I hvala LeKaeru što je i dalje tu i što obogaćuje svoju prozu divotama savremenosti – privatnim vojskama, savremenim oružijima, izbjegličkim krizama, satelitskim navigacijama i sl. Ali, to je Le Kare. On očigledno zna šta radi. Kako stvari stoje sa ekranizacijom njegovog teksta?
Rediteljka Suzan Bir (Susanne Bier) je ovdje neobičan izbor. Šta u svijetu špijunaže traži autor filmova kakvi su “Frojd odlazi od kuće” (“Freud flytter hjemmefra…”), “Otvorena srca” (“Elsker dig for evigt”), “Posle venčanja” (“Efter brylluppet”) i “U boljem svijetu” (“Hævnen” – sa ovim filmom je osvojila Oskar za najbolji strani film, 2011. godine) – redom filmovi dubokog saosjećanja, krhkosti (pogotovo muške) i drama intimnosti? Kada na to dodate da je takvom autoru povjeren budžet od 30 miliona funti, stvari zaista izgledaju čudno?
Ali pogledate prvu od šest epizoda, trajanja 57 minuta, i stvari postanu jasne. Format serije, ili mini serije, zaista sija sa materijalom kojem je potrebno vrijeme da uspostavi svoje odnose, uloge, rizike, da bi razvio tenzije, žalosti, spore patnje i posljedice. I tu dolazi Suzan Bir.
Lako bi i “na prvu” bi bilo dati Le Kareov materijal reditelju vičnom preciznosti i racionalnom pripovijedanju – to se očekuje od špijunskog trilera. Ali, već smo rekli da je kod Le Karea mnogo više stvari u pitanju, mnogo više ljudskosti i dileme u igri, nego što je slučaj sa formulaičkim izletima ovog žanra, koji se pojavljuju često i nepotrebno. Birova je reditelj koji je trebao Le Kareu. Ona pošteno obavlja logistički dio posla – sve je na svom mjestu, mnoštvo egzotičnih lokacija je naglašeno, preciznost postignuta. Ali tek u odnosima i glumačkoj igri ona sija. Serija je čak stilski prosječna i neupečatljiva, ali se emotivna i moralna upletenost ličnih sudbina svakim minutom gradi i komplikuje.
Tom Hindelston (Tom Hiddleston), Hju Lori (Hugh Laurie), Olivija Kolman (Olivia Colman) – svo troje dobitnici Zlatnog globusa za svoje uloge u ovoj seriji – Elizabet Debiki (Elizabeth Debicki) i Tom Holander (Tom Hollander) čine čvrstu glumačku postavu, koja je Birovoj sigurno olakšala posao.
Lori je izvrstan u još jednom uspješnom bijegu od uloge Hausa (Dr House), a Hindlston sija lekareovskom mješavinom “public school” šarma i postratnog cinizma. Ali, Olivija Kolman je ta koja ovdje obara s nogu, u ulozi Anđele Bur (Angela Burr), obavještajne operativke, koja čini moralno jezgro obavještajne birokratije. Do kosti proleter i dikinsovki čuvar engleskog srca, ona je Del Boj (“Only Fools and Horses”) ove serije (nemojte me pogrešno shvatiti – ne Del Boj po humoru i maniru, već po srčanosti i prizemnosti).
Ironično, mjesta u kojima serija iznevjerava se isključivo tiču teksta – scenarija. Sve je na svom mjestu, ali sve je i previše na svom mjestu. Kad se odnosi uspostave, a uspostave se brzo i jasno, ne mijenja se mnogo toga. Malo nam nedostaje podzapleta i iznenađenja. Ali, ovo je možda cjepidlački prigovor, koji vam ne treba skrenuti s pažnje da se tu ipak radi o odličnoj priči.
Već uvodna špica govori sve o mitologiji Le Karea: simboli “domaćih” vrijednosti oličeni sitnim i svakodnevnim stvarčicama, pretvaraju se u smrtonosna oružja i raznose svijet pod sobom. “Kako biti imperija, sa svim nemilosrdnim zlom koje imperija čini drugima i od drugih trpi, a u isto vrijeme zadržati mitologiju i kulturu lokalnog i parohijalnog, na kojoj je ta imperija izgrađena?”, ovo je pitanje koje Le Kare postavlja i čija dilema vam mora biti jasna da bi mogli reći da je film, ili da je serija ispravno ekranizovala njegovo djelo. Drugi uslov je da osjetite muku “hladnoće” u koju je upleten svaki agent koji je predugo i preduboko na zadatku.
Seriju možete gledati na Pickbox, u sklopu m:tel Open ponude.
