Obično kada ljudi opisuju “horor priče” sa filmskog seta, misle na problem sa probijanjem rasporeda ili probijanjem budžeta, svađama na setu ili možda o tehničkim problemima snimanja. Nekada “horor” ide mnogo dalje od toga, jer se ponekad se dese stvari koje zaista zaslužuju “horor” etiketu. Iako se misli da su mnoge od ovih priča i urbane legende, nažalost, one su istinite.
“Dau”
Reditelj Ilja Krazanovski (Illya Khrzhanovsky) je od životne priče nobelovca Lava Landaua uspio napraviti spravu za mučenje glumaca i čitave filmske ekipe. Tjerao ih je da nose isključivo odjeću kakva se nosila u Rusiji sredinom 20. vijeka, gdje je i smještena radnja filma. Mobilni telefoni su bili zabranjeni, kao i svaki pomen bilo čega savremenog. Hrana se služila isključivo u konzervama iz perioda i sva neverbalna komunikacije je išla putem kucaće mašine. Za svako kršenje ovih “običaja” slijedila je kazna.
U redu što je reditelj otišao tako daleko, reditelji znaju biti gadovi, ali da su članovi ekipe dopuštali takvu vrstu torure, to već podsjeća na zatvorski eksperiment – a čitavo iskustvo je vjerovatno vrijednije psiholozima nego ljubiteljima filma.
“Eraserhead”
Kao da film nije dovoljno uvrnut, morale su ga pratiti i uvrnutosti na snimanju. Ali, to je Dejvid Linč (David Lynch) i ako ste čuli za čovjeka, onda znate šta treba očekivati.
Što je ovog filma tiče, pored mnoštva uvrnutosti, “glavna” (kao “glava” – glavna) kontroverza je vezana za čuvenu “bebu”. Naime, junak filma, Henri, koji naseljava bezimenu industrijsku pustoš, završi za bebom na rukama, koju mu uvaljuje bivša djevojka, a koju bi najlakše mogli opisati kao reptilsko/crvoliko čeljade (imate sliku iznad). Do danas niko ne zna i ne smije da zna kako je Linč napravio bebu – pošto čudo izgleda poprilično živo. Reditelj je zabranio svaki pomen pravljenja djeteta i do danas ne znamo od čega je. Pretpostavke su da je riječ o očuvanom fetusu teleta.
Sama ideja da je Linč koristio fetus, pije vode zbog druge scene, koja je izbrisana iz filma, a za koju je mrtvu mačku rasporio i potopio u katran. Nije teško pomisliti da je Linč počeo snimati filmove da bi opravdao budalaštine koje bi svejedno radio.
“Skippy”
U ovom filmu, nominovanom za Oskara za najbolji film 1931. godine, ima scena u kojoj je devetogodišnji glumac Džeki Kuper (Jackie Cooper) trebao plakati. Reditelj Norman Taurag (Norman Taurag) je naravno smatrao da su za scenu potrebne “iskrene” emocije, pa je uzeo Džekijevog psa, odveo ga iza studija i pretvarao se da ga ubija. Iako mu je nakon scene otkriveno da je pas živ, ovo je na mladog glumca ostavilo toliki utisak da je svoju autobiografiju nazvao “Molim vas nemojte ubiti mog psa” (“Please Don't Shoot My Dog”) – ili to, ili mu je karijera bilo toliko bogata da nije o čemu drugom imao pisati, a svi smo naravno čuli za njega.
“Osmi putnik”
Danas svi znamo scenu probijanja grudnog loša u “Osmom putniku” (“Alien”). Ipak, mnogo je strašnija priča scenariste Dena Obenona (Dan O'Bannon) o umjetniku H.R. Gigeru, koji je dizajnirao čudovište i poprilično čitav svijet filma. Da bi dizajnirao glavu ksenomorfa, Giger je kupovao iz Indije kupovao prave ljudske lobanje, koje je rastavljao i istraživao. Obenon je ovo uklopio u svoj scenario za film “Povratak živih mrtvaca” (“The Return of the Living Dead”).
Nastavak priče je uslijedio kada se saznalo da je Indija zatvorila sve fabrike koje su se bavile prodajom kostiju, što navodi na pomisao da se nešto loše zaista dešavalo. Obenon svoje svjedočanstvo završava poražavajućom izjavom: zubi lobanja, sa kojima je Giger radio, bili su izrazito sitni, kao dječiji.
“Aguirre, Wrath Of God”
Čuvena je priča sa snimanja ovog Hercogovog (Werner Herzog) filma po kojoj je reditelj držao glumca Klausa Kinskog (Klaus Kinski) na nišanu pištolja i prijetio da će ga ubiti ako se usudi napustiti set. Kasnije smo iz Klausove autobiografije saznali da ova priča ne može biti istinita, jer je jedini na setu on imao pištolj – možda mu je Hercog oteo pištolj, pa ponosni Klaus odbija da prizna. I nije bilo samo prijetnji pištoljem. Bilo je pucanja na kolibu u kojoj se ekipa okupljala, isprovociranih bukom koju je ekipa pravila – metak je uspio otkinuti vrh nečijeg prsta, “samo to”. Kinski je zamalo ubio statistu kada mu je mačem otvorio lobanju tokom jedne scene borbe – sreća pa je čovjek nosio šljem. Nije ni čudo da su se Verner i Klaus htjeli poubijati.
Uz sve to, jedan od leševa u filmu je bio pravi leš. Hercogov brat ga je avionom donio iz Evrope. Pošto nije ima povjerenja u prtljažnik, morao ga je držati na sjedištu pored sebe tokom leta.
“End Of Evangelion”
Ovo je jedan od japanskih anime kultova devedesetih koji je zacementirao sterotip nasilja i nedokučivog simbolizma ovakvih filmova. Pa, nijedan od tih filmova ne može prići ni blizu bizarnostima “Evangeliona”, u čijem zapletu je riječ o proročanstvu smaka svijeta pokrenutog naukom i monstruoznom energijom. Protagonista filma doživljava halucinacije u trenutku svoje smrti, koje su pune dječijih pisama i crteža.
Ispostavilo se da su pisma i crteže pisala i crtala djeca koja su bila realne žrtve zlostavljanja. Među pismima se našla i prijetnja smrću upućena reditelju Hidekiju Anu (Hideki Anno), izazvana nezadovoljstvom predhodnim “Evangelion” filmom (riječ je o serijalu). Najgore od svega, jedna od glumica koja je davala glas u filmu, stvarno je davila drugu glumicu tokom snimanja scene davljenja. Posljedice ovog “uživljavanja” u ulogu su bile ozbiljne i glumica je jedva nastavila snimanje.
“Idi i vidi”
“Idi i vidi” (“Idzi i hlyadzi”) je sovjetski film iz 1985. godine, koji je pored toga možda i jedan od najboljih filmova ikada snimljenih, a definitivno je među najboljim ratnim filmovima. Pored realizma stradanja pod nacističkim terorom tokom Drugog svjetskog rata, reditelj Elem Klimov je realizam uzeo za opšti moto snimanja, pa je odlučio pucati pravim mecima na ekipu. Glumac Aleksej Kravčenko svjedočio je kako su meci prolazili svega nekoliko centimetara pored njega. Mnogi su pisali o tome kako se osjećaj realne opasnosti osjeti u filmu – svaka čast Klimovu, ali rizik ga je mogao skupo koštati.
“The Last House On The Left”
Ovo je film kojim se Ves Krejven (Wes Craven) predstavio svijetu i film za koji i sam smatra da je pretjeran. Krejven, ali i glumci Dejvid Hes (David Hess) i Mark Šafer (Marc Shaffer), potvrdili su da je i atmosfera iza scene bila pretjerana. Na primjer, da bi dobio odgovarajuću reakciju od partnerke Sandre Kasel (Sandra Cassell), Šafer je držao nad liticom i prijetio da će je baciti ako ne uradi idući “tejk” kako treba. Kasnije, tokom scene silovanja, Hes je prijetio realnim napadom da bi izazvao reakciju kod glumice. Nakon toga je i sam Hes pretrpio slično, kada ga je glumac koji mu je u filmu igrao oca, napao motornom testerom. U pitanju je bila prava, funkcionalna i nezaštićena testera. A, sve ovo je snimano nakon scena u kojima su glumci zaista udarali jedni druge.
“Men Behind The Sun”
Možda se i mogu opravdati djela reditelja T. F. Mousa, jer je riječ o filmu koji je trebao dočarati strahote sistematskog mučenja i eskperimentisanja na živim ljudima tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, prešao je mnoge granice kada je odlučio da zanemari razliku između filma i realnosti. Iako su scene mučenja urađene specijalnim efektima, scena autopsije dječijeg tijela je sprovođena nad realnim lešom djeteta. Nije ni čudo što ljudi ovaj film opisuju kao najodvratniji film koji su ikad gledali.
Većina ovih primjera potvrđuje da su filmski reditelji često diktatorska đubrad. Sa druge strane govori o svemu šta su ljudi spremni uraditi za svoja djela, što može biti plemenito. Ali, pada na pamet i opaska koju je Lorens Olivije (Laurence Olivier) uputio Dastinu Hofmanu (Dustin Hoffman), kada je Hofman izvadio zub radi scene u njihovom filmu “Maratonac” (“Marathon Man”): “A, da pokušaš glumiti?”.
