Iako se radi o različitim glumcima, različitim dobnim granicama, glumci se itekako dobro nadovezuju jedan na drugog. Kroz sve tri faze Chironove oči kao da ostaju iste, nepomične, uplašene, što najbolje vidimo u prvoj fazi, kada njegove oči svjedoče strahu od nepoznatog, kako izvan sebe, tako i unutar sebe.
O glumi Mahershala A. dovoljno govori nagrada za najboljeg sporednog glumca, ali svakako ne treba zanemariti ni sjajnu izvedbu Naomie Harris, koja prolazi nekoliko faza tijekom filma. Na početku je susrećemo kao nemarnu majku, osobu sklonu drogama i prostituciji, potom pratimo njezinu ogorčenost i strah od samoće, a pred sam kraj je susrećemo u centru za odvikavanje, gdje moli sina za oprost, što govori da narko sustav jednog geta ne mora oblikovati nečiju osobnost. Upravo su različiti detalji iz njezinog života ono što omogućava publici da njezin slučaj ne gleda crno – bijelo, a samim time ni slučajeve ostalih samohranih majki koje podliježu prostituciji. I u prikazu Paule, i u prikazu Juana, velika je pažnja posvećena detaljima, kao npr. montaža.
Paulini napadi bijesa i histerični ispadi su isprekidani i usporeni, te je sva pažnja usmjerena na njezine facijalne ekspresije. Za razliku od tih dijelova gdje su glumci i njihove emocije u glavnom planu, na samom početku filma pratimo kako kamera kruži oko Juana i dilera, i to ne jednom nego nekoliko puta, kako bi gledatelj sam stekao uvid u život u getu, dok se kasnije približava glumcima, a samim time približava i nas, naročito u sceni gdje Juan uči Chirona plivati. Kamera je postavljena na vodi, na način da gledatelji prate valove, prate plimu i oseku dok se Chiron oslobađa straha i samim tim budu što više uvučeni u film.
Što se Chirona kao glavnog lika tiče, njegov je život, posebice u prva dva dijela uvelike uvjetovan događajima sa stane, tuđim mišljenjima, tuđim dijalozima, tuđim monolozima, najmanje njegovim vlastitim. Dio toga se provlači i u trećem dijelu kada se gledatelji susreću sa odraslim muškarcem. Na taj način Jenkins prikazuje klimu i raspoloženje koje uglavnom vlada prema homoseksualcima, ali uspijeva ostati izvan odnosa publike i glumca, odnosno krajeve određenih scena ostavlja nedovršenima kako bi publika sama mogla učitati značenje. Činjenica jeste da i van filma, homoseksualci najmanje govore o svojoj situaciji i najmanje ih se potiče da govore, dok su najglasniji oni koji govore protiv homoseksualaca, protiv izopačenosti, protiv iskrivljenih vrijednosti, i to na poprilično agresivan način. Promotrimo li u filmu dječake koji zlostavljaju Chirona, teško je a ne zapitati se, tko se zapravo tu i čega plaši? – I što je to što se pokušava prigušiti bukom?
Prisjetimo se samo politike šutnje, ili tzv. “ne pitaj, ne spominji” politike za vrijeme mandata Billa Clintona. Naime, regrute, (vojnike koji tek trebaju proći vojnu obuku) nije bilo dozvoljeno ispitivati o njihovoj seksualnoj opredijeljenosti. Ova politika je, istina, zaživjela neko vrijeme, ali kada se o određenoj problematici počne govoriti, nemoguće ju je ponovno sakriti od očiju javnosti. Takav je i slučaj B. Winchella koji je bio u vezi sa transseksualcem, zbog čega je brutalno preučen i preminuo. Ovaj slučaj je podigao cijelu javnost na noge; ubijen je vojnik, a činilo se da je malo ljudi bilo voljno govoriti o razlozima ubojstva. Iako se na to dugo čekalo, politika šutnje je odbijena za vrijeme mandata B. Obame, a samim je tim američka vojska učinila velik korak kada su po srijedi prava homoseksualaca.
Moonlight je i svojevrstan podsjetnik na diskriminaciju i ugnjetavanje Afroamerikanaca sredinom 20-og stoljeća u Americi, ali i živote ugnjetavanih i obespravljenih Afroamerikanki (kako u društvu, tako i u svojim obiteljima), pa se tako osim hijerarhijskog sustava: bijelac – crnac; bijelac – crnkinja, crnac – crnkinja, provlače i binarne opozicije muškarac- žena. Na taj način film izlazi iz okvira rasizma i okreće se ka drugim problemima. Kada bi jedina pouka ovoga filma, ili bilo kojeg drugog filma u kojemu glume Afroamerikanci, bila usmjerena (samo) protiv rasizma, tada bi se ti isti Afroamerikanci degradirali i stavljali unutar određenih kalupa. Ovdje to nije slučaj. Život u getu je svakako težak, ali on je nešto što se uspijeva prevladati, razlike koje nosimo u sebi – nisu! Moonlight ukazuje na to da se unutar svakog društva vrši pritisak na drugačije i slabije članove, a kako ćemo se s tim nositi ne ovisi ni o boji kože ni genetskim predispozicijama, nego o tome koliko smo voljni i spremni svaki dan suočavati se sa vlastitim strahovima.
Treba imati na umu da je prošla godina bila bogata filmovima obilježenim rasnom tematikom u SAD, što znači da je Moonlight imao ozbiljnu konkurenciju u svom naporu da smisleno i snažno progovori o svojim problemima. Tu su filmovi Pobunjenik iz okruga Jones (Free State of Jones) i Rođenje Nacije (The birth of a Nation), koji su biografski i koji osim vremenskog okvira imaju mnogo toga zajedničko; karizmatični vođa, istinita priča, borba između dobra i zla, bježanje i skrivanje u šumi, ustanak, obilje nasilnih i brutalnih scena. Oni i ne donose mnogo toga novog, za razliku od dokumentarnog filma O.J. Made in America Ezre Edelmana. Film donosi brojne informacije s kojim se publika prije nije susretala, ali što je još važnije osim položaja Afroamerikanca u tadašnjem društvu, film govori i o nasilju u obiteljima, o životima slavnih osoba, kao i o obiteljskim pravima, pravnim licima i pravosuđu u slučajevima ubojstva i sve to kroz slučaj O.J. Simpsona. Film je nagrađen Oscarom za najbolji dugometražni dokumentarni film.
Pored Moonlighta, film Loving, redatelja Jeff-a Nichols-a, također ispod rasne tematike provlači širok spektar problema koji su se ukorijenili u društvu. Richarda (Joel Edgerton) i Mildred Loving (Ruth Negga) se nakon vjenčanja dugi niz godina bore da žive kao ostali, normalni bračni pravo u svojoj zajednici. Kao i Jenkins i Nichols pažljivo pristupa samoj priči i veliku pažnju posvećuje detaljima, dok su glavni glumci, baš kao i Chiron, sramežljivi te izbjegavaju duge monologe. Na iznimno pažljiv i nenametljiv način obojica redatelja ukazuju na to da društvo iznimno teško prihvaća promjene i ukoliko nismo spremni braniti svoje ideje, dodatno otežavamo proces napredovanja. Moonlight i Loving su najbliži među prošlogodišnjim filmovima, naročito kada njihovo propitivanje života afroamerikanaca ne staje na problemu rase, već ide dalje (seksualnost, brak, odanost), pokazujući upravo time da rasa ne može potpuno odrediti ljudsko biće.
Moonlight osim o homoseksualcima, govori i o drugim segmentima društva koji su drugačiji, i da bi se razumjeli, čovjek mora izaći izvan vlastitih okvira. Publika se ne susreće svaki dan sa toliko stereotipa i predrasuda u jednom filmu, što je svakako jedan od razloga zašto je film privukao toliku pažnju. Pored rasnih problema i problematike vezane za seksualnu orijentaciju, kroz cijeli film se suptilno provlači pitanje koliko smo toga u sebi zatomili zbog ustaljenih društvenih konvencija.
