“I spent my life resisting death, but now I understand. I must embrace it.”
Ko smo mi? Da li smo došli na ovaj svijet da odigramo ulogu koja nam je dodijeljena ili smo pak tu s nekim određenijim razlogom? Da li možemo da utičemo na naš rok trajanja? Pod tim ne mislim na pet-šest godina. Da li smo samo reproduktivna bića ili smo bića koja će da odlučuju sama za sebe, koliko god se to protivilo razumu? Bojim se da smo ipak male ribice u akvarijumu pirana, kao što su zvijezde samo svijetleće tačke u okeanu tame.
Tematika trajanja, krv na sve strane, H.P. Lavkraft (H.P. Lovecreft), od neznanja do šoka, od znanja do šoka, mrak, pakao, raznorazna čudovišta, podzemlje bolnice, veliki crni trougao, turobna atmosfera – sve se to može naći u filmu “The Void”.
Sa druge strane, pogledavši “The Void”, nekako nisam mogao pobjeći utisku da su režiseri Džeremi Gilespi (Jeremy Gillespie) i Stiven Kostanski (Steven Kostanski), inače saradnici iz kanadske filmske produkcije Astron 6 (poznatoj po niskobudžetnim kombinacijama horora i komedije) bili donekle inspirisani Džonom Karpenterom (John Carpenterom), Klajvom Bejkerom (Clive Barkerom), Lučom Fulčijem (Luco Fulci) i drugima, iako se ovaj film ne nadovezuje na gorenavedene.
Horori iz osamdesetih poput “The Beyond”, “The Thing”, “Hellraiser” i ostatak kompanije, neminovno su postavili određene standarde koji, makar za sada, i dalje drže primat. Ipak, ovo ne treba da obeshrabri one koji imaju želju da pogledaju ovaj film, jer i on ima svojih svijetlih (prije tamnih!) strana.
Aron Pul (Aaron Poole), u ulozi policajca, nailazi na izbezumljenog mladića, kako kasnije saznajemo zavisnika od droge, koji je na početku filma uspio da izvuče živu glavu od istih ljudi sa kojima će se uskoro opet susresti, i vodi ga u obližnju bolnicu. Tu se zaustavljaju i zajedno sa medicinskom sestrom, par pacijenata i doktorom (dobri, stari Kenneth Welsh) pokušavaju da se odbrane od okultista obučenih u bijelo sa trouglovima na glavama, koji su se odjednom stvorili oko bolnice. Odmah na početku slijedi akcija i film dobija na brzini, ali kako se radnja odvija, stiče se utisak da nije toliko trebalo žuriti, no dobro.
Sama priča filma nema neku posebnu draž i pozadinu. Efekti su prilično dobri, na trenutke brutalni. Okultisti u bijelom, malo nezgrapni i čudni sa svojim trouglićima i noževima, uspijevaju da unesu strah. Ipak, nije to najveća prijetnja. Ona prijeti iznutra, u vidu čudovišta, koja su u samom centru pažnje. Iako ogromna, nikad dovoljno vidljiva (vjerovatno stvar budžeta ili pak želja samih reditelja?) većinom su dobro urađena, posebno kada se radnja preseli u donji dio bolnice ili podzemlje. Slobodno ga možemo nazvati i paklom. Kako film odmiče i kako se približavamo podzemlju, osjećaj pakla, smrti, nemoći, izmučena bića koja polako dolaze k sebi i izgledaju odista “creepy”, njihovi napadi, krici, scene, dolazak doktorove “ćerke” na svijet (nemojte se prepasti), on sam, koji želi da pobijedi smrt, shvatajući na kraju da može samo da je prihvati, sve to protkano konstantnom podbadajućom muzikom, koja se lagano prostire po prostoriji u kojoj gledate “The Void”, šireći i podjarujući osjećaj beznadežnosti, i kadrovima punim mraka, neizvjesnosti, vješto odrađenim, učiniće od ovog filma pristojno uživanje. Primjese H.P. Lavkrafta, kao što pomenuh na samom početku, daju fini vajb.
Simbol piramide, koji prožima film, posebno na kraju ima više interpretacija u spiritualnim, ezoterijskim tradicijama. Primjera radi, okultisti vjeruju da se pomoću trougla mogu prizivati duhovi.
Na osnovu svega pomenutog, ne mogu a da ne preporučim ovaj film ljudima koji vole horore. Nije sjajan, malo je koji. Nije dobar kao prethodnici iz osamdesetih, ali se nije ni oslanjao toliko na njih, što je dobra stvar! Ima dobrih sekvenci. Ko krv voli, nek’ izvoli. Sve u svemu, lijep način da se izgubi sat i po. Uživajte u krvi!
