Premisa filma “The Discovery” automatski budi visoka očekivanja. Obećava život nakon smrti, temu koja plaši i interesuje većinu nas. Ako ste kao ja, svaka priča zasnovana na najvećem od svih pitanja će vas prikovati uz ekran bilo koje veličine.
Lični favorit je uvijek bio “Beetlejuice”, jer je potrebno dodati malo boje i ludila toj misteriji. Ipak, ako ste u potrazi za ostvarenjem koje će zagrebati dublje ispod površine, ne tražite to u novom filmu Čarlija MekDauela (Charlie McDowell), nazvanom “The Discovery”.
Na samom početku saznajemo da je naučnik Tomas Harbor (Robert Redford) dokazao da život nakon smrti postoji. Kao rezultat, pokrenuo se val samoubistava. Iako on ne osjeća krivicu zbog toga, njegov sin Vil (Jason Seagel) ima drugačiji stav. Zbog sve većeg broja ljudi koji si oduzimaju život, Vil nakon dvije godine odlazi kod oca.
Tomas živi na ostrvu na kojem se nalazi njegova kuća / laboratorij / sjedište kulta, sačinjenog od ljudi kojima rad za njega daje smisao i bijeg od očaja. Vil će se u narednim minutama truditi da zaustavi oca u daljnjim istraživanjima i završetku mašine koja bi pokazala šta nas tačno čeka poslije ovozemaljskog života.
Da je izbjegao susret na trajektu, priča bi možda i išla uzlaznom putanjom. Ali, avaj. Na putu ka ocu, Vil upoznaje Islu (Rooney Mara), koja ga zaintrigira, posebno nakon što je spriječi da se ubije. Da, čak ni ovdje ništa ne privlači muškarca kao unesrećena žena.
I iako postojanje ovog odnosa nije samo po sebi toliki problem, jeste njegova reprezentacija. Hemija između Sigela i Mare je nepostojeća. Vjerujem da je mali broj ljudi koji dobro odigranu strast (ponekad i stvarnu) ne mogu da osjete gledajući film, stoga nisam sigurna u koju vrstu da svrstam donosioce kasting odluka? Kako se izostavi tako važan faktor u filmu koji je zapostavio sve drugo da bi se skoncentrisao upravo na romantični odnos?
Kroz kratke rasprave koje Vil i Isla vode (gdje životinje idu nakon smrti?), pokušava se nadoknaditi činjenica da se filozofskim pitanjima ne bavi nijedan aspekt filma. Ne zanmaju ga desetine hiljada ljudi (kako pokazuju brojači postavljeni svuda) koji su odlučili da se ubiju, moralne ili čak praktične implikacije takvog jednog pronalaska. Jednostavno nas ostavlja gladnima – kao dobar trejler. Trejler od 102 minuta.
Rasplet ima svoju čar, ali šteta je da se nikako ne uspije izdignuti iznad pojedinca i završiti sa univerzalnijim osjećajem smisla. Film koji je u tome uspio je “Arrival”. Da se razumijemo, lične priče likova su potrebne u filmovima, ako ništa da bi se bolje prodali. Sudbina lika Ejmi Adams (Amy Adams) je povezana sa velikom temom kojom se bavi, na način koji je zadovoljavajući. Učinili su njenu ulogu dijelom velikog plana, a smatram da svako od nas na neki način i jeste.
Sa druge strane, “The Discovery” je sebično vezao čitavu priču o posmrtnom životu za dvoje ljudi i to je njegov najveći problem. Potencijal je uvijek tu, ali ga svi ignorišu.
Da ne bismo završili u tužnom tonu, ovaj film je uspio okupiti odličnu postavu. Džejson Sigel se zanimljivim izborom filmova pokušava odmaknuti od serije koja ga je učinila poznatim. Runi Mara je standardno dobra, a gledati ponovo Redforda je zahvalno iskustvo.
Fotografija tipično oslikava često sumornu sudbinu Zemlje, ali je bar lijepa u svom sivilu. Uz muziku, instrumentale koji skladno prate dramske ili jezivije momente (kada se nakratko osvrnu na kult), atmosfera je konstantno prikladna teškoj temi kojom se film želi baviti.
Iako bi se možda stekao drugačiji utisak, čitav proizvod je poprilično gledljiv. Nećete provjeravati društvene mreže svakih nekoliko minuta, ali nećete ni ugasiti film sa bilo kakvim, jačim osjećajem. Ne zvuči loše, ali postoji li gora kletva za umjetničko djelo?
Pamtimo filmove koji izazivaju reakciju, koji nas bace u svoj svijet iz kojeg ne izađemo nekoliko sati nakon gledanja i čija se atmosfera zadrži u samim kostima. “The Discovery” pitanja postavlja, mnogo njih, ali osjećaj da su neka trebala biti obrađena nas ne napušta.
