SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER!SPOJLER!SPOJLER! SPOJLER!SPOJLER! SPOJLER!
SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER!SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER!
SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER! SPOJLER!
Groteskni eksperimenti u podrumu porodičnih kuća su nezaobilazan trop mesarkih esktravaganci. Pil je ispoštovao konvenciju i dodao joj rasni tvist. Ostarjeli bjelci transplantuju svoje mozgove u čelična tijela mladih crnaca – operativnim procesom zvanim Koagula.
Zašto baš crnaca? U modi su. Hip su. Trendi su. Pravi, zdravi. Obdareni. “Invazija otimača tijela” (“Invasion of the Body Snatchers”) sa rasnim obrtom – “Invazija otimača crnih tijela”. Tako je, gospodine Pil! Tako je!
Zašto zavidjeti crnom čovjeku, kad možeš okrenuti nauku protiv njega? Zašto zavidjeti kulturi, kad se možeš useliti u njeno tijelo, oteti je?
Zreli za plesku
“Bježi” podsjeća na vremena Dona Zigela (Donald Siegel) i “Kuganovog blefa” (“Coogan's Bluff”), kada je Kilnt (Cliont Eastwood) mogao u prvih pet minuta filma nonšalantno lomiti svaku “korektnost”, od rasne do seksualne, oslobađajući mišiće i sokove istinama svoje kulture, vrijeđajući i skrnaveći koga stigne, a i dalje ostajući univerzalni heroj – ultimativna desnica kojoj niko ne zamjera na tome.
Takva hrabrost je razlog istinitosti američkih filmova sedamdesetih, daleko više nego njihov izbor realizma u slici.
Uzmite samo uvodni dijalog (“Kad sam došao u Ameriku…”), i čitavu temu “Kuma” (The Godfather”) za ikonu ove nesputanosti. Birokratija, u koju pada i jezik korektnosti, ne može donijeti pravdu Bonaseri. On odlazi Donu po istu stvar po koju publika odlazi “Kumu”; po istu stvar po koju publika odlazi i “Taksisti” (“Taxi Driver”), “Divljoj hordi” (“The Wild Bunch”) i “Vrelini noći” – po onaj šamar.
Ovo je ključno za Trampovu Ameriku. Na njegovu nekorektnost, umjetnost ne smije odgovoriti alegorijom – samo šamarom.
Najbolja stvar koju je Pil uradio je ta da je scenario napisao, ne u vrijeme Trampovog mandata, nego ranije – u vrijeme Obame (Barrack Obama). Ono što je Obama donio je bila “postrasna laž”, kako kaže Pil, iluzija da smo sada nadišli rasu. Da se neko odvaži na horor spekulaciju u Pilovom stilu, mogao bi Obaminu karijeru dramatizovati kao bjelački projekat – oteto crno tijelo u svrhu uspostavljanja postrasne iluzije.
Nakon otkrivanja, dolazi nam željena šamarčina.
Kako vam rasplet nije bio tajna – morali ste ga pogoditi – šamar ne razočarava prostotom. Jednostavno, krvavo, nasilje nad izopačenim bjelcima – jeeeeee! Smisleno razrješenje i hrana za spekulisanje.
Moramo znati da krvavi izliv priželjkuju i bijeli i crnci Amerikanci – neka se izvade stvari ispod tepiha, svi to želimo, a “varvari” su uvijek “neko rješenje”, kako nam kaže Konstantin Kavafi.
“Al’ otkud najednom nelagodnost i pometnja?
(Kako ozbiljna su postala sva lica.)
Zašto tako brzo ulice i trgovi puste
i svak odlazi doma, opsjednut mislima?
Zato jer noć pade a varvara nema.
neki ljudi stigoše s granice,
tvrde da varvara nema više.
Bez varvara sada što će biti s nama?
Ti ljudi, na kraju, bjehu neko rješenje.”
(“Iščekivanje varvara”, Konstantin Kavafi)
I na kraju, nakon nasilja, opet ima mjesta za humor (“Čovječe, rekao sam ti da ne ulaziš u kuću”, kaže Krisov prijatelj Rod, kojeg izvrsno igra Lil Rej Haveri).
Svaka čast, gospodine Pil – konačno odličan horor.
Naslov je malo “nja”. Ali, sa druge strane, nepretenciozan je i daje vam priliku da se iznenadite filmom – koju vam ova recenzija očigledno oduzima.
