Dok sam prvi put putovala Balkanom, osjetila sam ogromnu povezanost. Počela sam da se poigravam muzikom, da eksperimentišem, pjevam…
Tako je počinje priča o vezi Balkana i Sandre Sangiao, muzičarke iz Katalonije koja glasom, energijom i harizmom očarava publiku širom Evrope, bilo da scenu pretvara u svoj plesni podijum tokom izvođenja “Cigani ljubiat pesnji” ili hipnotiše publiku pjevajući “Đelem, đelem”.
Ona je vokalistkinja Barcelona Gipsy balKan Orchestra (BGKO), grupe koju su u ovom katalonskom gradu 2012. godine osnovali italijanski harmonikaš Matija Skiroza (Mattia Schirosa) i srpsko-indijski klarinetista Robindro Nikolić. Danas, uz Sandru i Matiju, sastav čine Francuz Žilijen Šanal (Julien Chanal, gitara), Grk Stelios Tojas (Stelios Togias, udaraljke), Srbin Ivan Kovačević (bas), Španac Hoakin Sančes (Joaquín Sánchez, duvački instrumenti) i Ukrajinac Oleksandr Sora (violina).
Ovaj šaroliki i po mnogo čemu jedinstveni bend održaće niz nastupa u BiH i Srbiji, a u susret njima smo sa Sandrom razgovarali o podjednako raznovrsnim temama.
BOSONOGA: Tokom ove turneje, nastupaćete od Marseja i Beča do Banjaluke i Novog Sada. Gdje publika bolje reaguje na vašu muziku – širom EU ili na Balkanu, odakle potiče?
SANDRA: Svaki koncert je drugačiji – energija ljudi, kako oni reaguju, šta nam daju i kako prihvataju, sve se to razlikuje. Ne mogu reći da u ovom pogledu postoji nešto što bi bilo “bolje”. Naravno, neke publike su “luđe”, poput onih na Balkanu, vrelih i tjelesnih, i energija koju nam pružaju je nevjerovatna. Ali, uživamo i u sviranju u lijepim teatrima, gdje ljudi sjede. Možda se ne kreću na isti način, ali nam daju drugačiju vrstu lijepe energije.
BOSONOGA: Znamo da su se članovi sastava upoznali na brojnim džez svirkama u Barseloni, ali kako ste se odlučili na balkansku i bliskoistočnu muziku kao svoj pravac? To nije baš najpopularniji žanr u Evropi.
SANDRA: Bila je to Matijina i Robijeva ideja, da se napravi veliki orkestar oko ovih stilova, pa su tražili ljude koji osjećaju strast prema ovakvoj muzici. Matija je pokrenuo jam session ciganske klezmer muzike, jer je mislio da je najbolji način da upozna dobre muzičare taj da svira sa mnogo njih. Tako su pronašli nas ostale.
BOSONOGA: Za razliku od Ivana, Steliosa ili Oleksandra, Vi nemate balkanskih ni slovenskih korjena. Kako je Vaš proces upoznavanja sa balkanskom kulturom tekao?
SANDRA: Moram da kažem da je to teško objasniti. Dok sam prvi put putovala Balkanom, osjetila sam ogromnu povezanost. Kada je muzika u pitanju, počela sam da se poigravam njome, da eksperimentišem, pjevam… ali kao dijete, bez pretenzija. Zabavljala sam se, samo pokušavala da uklopim sebe u ono što sam slušala, i zaista sam uživala u tome. Srećna sam dok pjevam ovim stilom, i mislim da je to najvažnije. Naravno, gledala sam različite filmove, čitala neke knjige (mada, ne mnogo)… U posljednje vrijeme više volim otkrivanje nego prepričavanje.
BOSONOGA: To proputovanje Balkanom desilo se 2012. godine. Šta je bilo najimpresivnije, a šta najdepresivnije iskustvo za Vas? Šta ste naučili iz tog putovanja?
SANDRA: Bilo je to moje drugo samostalno putovanje – prvo je bilo u Senegal – pa je to, prije svega, bilo lično putovanje. Naučila sam mnogo o samoj sebi. Putovanja na koja sam išla sama bila su među najvećim iskustvima koja sam doživjela. Upoznala sam mnoštvo različitih ljudi, nalazila se u vrlo raznovrsnim situacijama, u drugačijim mjestima, predjelima… I mogla sam da učim iz svakoga od njih.
BOSONOGA: Kako birate pjesme koje ćete obraditi? Je li ponekad teško integrisati različite žanrove – koji se kreću od romske, preko slovenske i arapske muzike, pa do klezmera (muzike Aškenazi Jevreja) – u jednu setlistu i učiniti ih svojima?
SANDRA: Biramo pjesme koje volimo iz svih tradicija Istočne Evrope. Šta je njima zajedničko? Kao prvo, sve je to tradicionalna muzika, tako da sve pjesme imaju istu esenciju – muziku koja je stvorena od strane naroda kako bi podijelili svoja osjećanja i komunicirali. Istočna Evropa ima tu predivnu i jedinstvenu stvar… Ona je most između Zapada i Orijenta, pa tu možete da pronađete veoma bogatu i moćnu mješavinu. Meni, koja sam iz jedne zapadne države, ova muzika pomaže da se približim nekim zvucima i ritmovima koji su drugačiji od mojih, nekako me nadopunjuju. Volim da budem blizu veoma različitih energija.
BOSONOGA: Vi jeste putovali mnogo, ali niste romske nacionalnosti. Šta Vas toliko privlači u kulturi, istoriji i umjetnosti Roma?
SANDRA: Za mene, romska populacija predstavlja nešto što cijela zapadna kultura gubi. Oni su čvršće povezani sa trenutkom sadašnjosti, sa prirodom i zajednicom. Skoro svima njima, muzika je veoma važna. Koriste je skoro svakog dana kako bi podijelili nešto, povezali se, jedni drugima stavili do znanja da niko od njih nije sam. Nekako, osjećam da oni još uvijek imaju magiju muzike, čuvaju je kao dragocjenost.
BOSONOGA: U svoju setlistu ste uključili i ljevičarske revolucionarne himne koje nisu balkanske, kakva je “Hasta Siempre, Comandante” ili fragmenti “Ay Carmela”. Je li obnovljena popularnost revolucionarskih pjesama dobar ili loš znak po Evropu?
SANDRA: Tačno je da su to revolucionarske pjesme, ali razlog zašto ih sviramo je to što su postale simbol univerzalnih vrijednosti koje mi smatramo svojima – slobode, poštovanja, ljubavi, hrabrosti…
BOSONOGA: Da li bi evropski političari mogli da nauče nešto od bendova kao što je vaš, koliko je važno da muzičari koji prelaze kulturološke granice pošalju svoje poruke u vremenima poput današnjih?
SANDRA: Mi, naposlijetku, sviramo ono što jesmo, i širimo ono što osjećamo. Povrh svega, mi smo svi ljudi koji poštuju druge, koji žele da uče iz drugačijeg, jer upravo u različitosti možete da pronađete bogatstvo i sve boje života.
BOSONOGA: Sa druge strane, postoje li savremeni balkanski umjetnici koje cijenite i slušate?
SANDRA: Svako od nas sluša mnoštvo različite muzike. Ja sam, na primjer, sada mnogo u sevdahu, u klasicima, ali sam zaljubljena i u Damira Imamovića i Amiru (Medunjanin, op. ur). Nadam se da ćemo jednog dana imati priliku da napravimo neku saradnju sa njima.
BOSONOGA: Vi ste grupa svestranih umjetnika iz svih kutaka kontinenta. Kako izgledaju vaše svirke i probe?
SANDRA: Moramo priznati da je komunikacija nekada teška, jer imate mnogo različitih energija, pozadina, razmišljanja, paradigmi… u istoj prostoriji, u isto vrijeme. Ono što mi radimo jeste da sviramo. Kad god neko ima sumnju, misao ili prijedlog, pokušamo da sviramo. Onda svi shvatimo da li je to dobro i da li ćemo to zadržati tako. Muzika čini da svi pričamo isti jezik.
BOSONOGA: U kom pravcu će BGKO evoluirati sa ove tačke? Možemo li očekivati će se vaš fokus pomjeriti sa obrada na autorske stvari?
SANDRA: Sve više komponujemo, ali smo i dalje veoma zainteresovani za to da nastavimo sa sviranjem tradicionalnih pjesama, jer tu pronalazimo inspiraciju. Ove melodije i ritmovi su ti koji posjeduju neku magiju, koju možete da pronađete samo u nečemu što dolazi iz davnina. Takođe, pripremamo i veoma poseban koncert u naljepšem katalonskom pozorištu, Teatre Grec, u saradnji sa Borom Dugićem. Radujemo se tome!
BGKO će u srijedu, 10. maja, nastupiti u banjalučkom Gradskom pozorištu “Jazavac”, a ulaznice za ovaj koncert su odavno rasprodate. Dan poslije, sastav će biti u Sarajevu (Club Monument), nakon čega slijede Novi Sad (14. maj, Novosadska Sinagoga), Beograd (15. maj, Kolarac) i Kragujevac (17. maj, Knjaževsko-srpski teatar).
