Dž.R.R. Tolkin (J.R.R. Tolkien) i Ludvik Zamenhof (Ludwik Zamenhof) su sasvim sigurno među najuspješnijim zagovornicima imaginarog jezika. Ipak, njihovi ciljevi su veoma različiti.
Tolkin je počeo da piše “Pad Gondolina” dok je bio na bolovanju tokom Prvog svjetskog rata, tačno prije 100 godina. Bila je to prva priča onoga po čemu će postati legendaran – mitologije koja podupire “Gospodara prstenova” (“Lord of the Rings”). Ali, iza fikcije je njegov interes u stvaranju drugog epskog čina: izgradnje imaginarnih jezika.
Iste godine, na drugoj strani Evrope, Zamenhof je umro u svojoj rodnoj Poljskoj. Zamenhof je takođe bio opsjednut stvaranjem jezika, pa je tako 1887. godine objavio knjigu, predstavljajući svoju kreaciju. Djelo je objavljeno pod pseudonimom Doktor Esperanto, koji je vremenom postao naziv samog jezika.
Kreiranje imaginarnih jezika ili “conlangs” (skr. constructed languages) ima dugu istoriju, koja datira iz 12. vijeka. I Tolkin i Zamenhof su sasvim sigurno među najuspješnijim zagovornicima. Ipak, njihovi ciljevi su veoma različiti, a zapravo ukazuju na suprotstavljene stavove po pitanju toga šta jezik sam po sebi zapravo jeste.
Zamenhof, poljski Jevrejin koji je odrastao u zemlji prepunoj kulturne i nacionalne netrpeljivosti, vjerovao je da je postojanje univerzalnog jezika ključ za miroljubivu koegzistenciju. Iako je jezik “glavni pokretač civilizacije, razlika u govoru je uzrok antipatije, čak i mržnje, među ljudima”, pisao je on.
Njegov plan je bio da osmisli nešto što je jednostavno za učenje, a nije u vezi sa nekom nacijom ili kulturom, tako da na taj način može prije da pomogne ujedinjenju, nego zavadi čovječanstva.
Kao “međunarodni pomoćni jezik”, esperanto je bio veoma uspješan. Na njegovom vrhuncu, oni koji su ga govorili brojali su se u milionima, pa iako je veoma teško napraviti tačne procjene, čak i danas ga koristi oko milion ljudi. Esperanto ima ekspanzivno tijelo nativne literature, u Kini postoji muzej posvećen isključivo njemu, dok je u Japanu sam Zamenhof poštovan čak i kao bog od strane određene sekte po imenu Šinto, koja koristi njegov jezik. Pa ipak, ostvarenje njegovog sna o svjetskoj harmoniji nije bilo ni blizu. Na samrti, dok je Prvi svjetski rat cijepao Evropu, optimizam koji je imao okretao se ka razočarenju.
Dž.R.R. Tolkin je i sam bio pristalica esperanta, vjerujući da može da pomogne da ujedini Evropu poslije Prvog svjetskog rata, ali je njegovo lično interesovanje u stvaranju jezika veoma drugačije. Njegov cilj nije bio da se poboljša svijet u kome živimo, već da se stvori potpuno novi – fiktivni. On se referisao na to kao na svoj “tajni porok”, i objasnio da je za njega cilj bio više estetski nego pragmatičan. Štaviše, nalazio je kreativno zadovoljstvo u usklađivanju zvuka, oblika i značenja na potpuno originalan način.
Kao dio procesa davanja suštine jezicima koje je izmislio, on je trebalo da im obezbijedi mitologiju. Kao živi, razvijeni entiteti, jezici su nalazili svoju vitalnost u kulturama ljudi koji su ih koristili. Upravo to je dovelo do stvaranja fiktivnog univerzuma.
“Pronalazak jezika je osnova. Priče su napravljene da se obezbijedi postojanje svijeta za jezike, a ne obrnuto”, pisao je Tolkin.
A šta je sa “conlangs” danas? Sto godina nakon smrti Zamenhofa, umjetnost izgradnje jezika je na mnogo načina popularnija nego ikada. Jedan od najpoznatijih sadašnjih primjera je dotraki jezik iz popularne serije “Igra prijestola” (“Game of Thrones”).
Kreiran je od strane Dejvida Dž. Pitersona (David J. Peterson) za televizijsku verziju romana Dordža R.R. Martina (George R.R. Martin) “Pjesma leda i vatre”, a inspiracija za njega se može pratiti unazad do Zamenhofa i Tolkina.
Piterson se prvi put zainteresovao za conlangs dok je išao na časove esperanta na fakultetu, dok je Martin pričao o tome kako je njegova saga u mnogo čemu svojevrsni odgovor na “Gospodara prstenova”.
I kao posvetu, on je ubacio različite male jezičke reference na Tolkinov svijet: varg, na primjer, u “Igri prijestola” označava nekoga ko može da projektuje svoju svijest u um životinja, a to je riječ koju Tolkin koristi za vrstu vukova.
Dakle, moglo bi se reći da je to Tolkinovksa tradicija građenja svijeta fantazije koja je prevladala. Vjerovatno postoje dva razloga za to.
Prvi je jezički. Paradoksalno, Tolkinov koncept je bliži onome kako jezici zapravo funkcionišu u stvarnom svijetu. Njegovi jezici vilenjaka, kako su prikazani kroz njegov rad, žive su stvari koje se mijenjaju, koje evoluiraju, kako bi odražavale kulturu zajednica koji ih govore. Ideja međunarodnog pomoćnog jezika je, s druge strane, da obezbijedi stabilan, nepromjenljiv kod, koji se može lako naučiti od bilo koga. Ali, ljudski jezici nisu nikada statični; oni su uvijek dinamični. Zato esperanto ima fundamentalnu grešku ugrađenu u samoj svojoj koncepciji.
A drugi razlog? Pa, možda smo danas srećniji kada se posvetimo stvaranju fantastičnih svjetova, nego traženju načina za popravku naših stvarnih.
Izvor: independent.co.uk
