Od samog početka nagrađivanja filmova, članovi Akademije, kao i kolege filmadžije, novinari i publika, željeli su da zlatni kipić ima neko prepoznatljivo ime. Svima je bilo zamorno govoriti i pisati “zlatni trofej”, “nagrada Akademije”, “statueta”… Nekad tokom godine 1935, napokon se pojavilo to ime. Oskar.
Dan-danas se ne zna da li je za to zaslužna Beti Dejvis (Bette Davis), koja je, navodno, rekla da joj kipić liči na tadašnjeg muža Oskara Nelsona (Oscar Nelson), koji je, očigledno, imao sjajnu figuru; ili je to bio holivudski kolumnista kojem je dosadilo smišljati sinonime za nagradu Akademije, ili pak bibliotekarka Akademije kojoj je pozlaćena figura ličila na njenog ujaka (nečuveno). Kako god, ime se pojavio i – ostalo. Što i mene raduje.
Sad mogu reći: Oskari su osmi put podijeljeni 5. marta 1936. godine.
“POBUNA NA BRODU BAUNTI” (“MUTINY ON THE BOUNTY”), 1935.
Režija: Frenk Lojd (Frank Lloyd)
Uloge: Čarls Loton (Charles Laughton), Klark Gejbl (Clark Gable), Frenčot Toun (Franchot Tone)
Nagrade: najbolji film (od ukupno osam nominacija)
Vjerujem da je većina nas nekad pogledala bilo koju od verzija filma “Pobuna na brodu Baunti”, te ugrubo znamo o čemu se radi. Britanski brod isplovljava iz Engleske na dug put do Tahitija, kapetan broda je grozni sadista (to već zavisi od verzije koju ste gledali, jer kapetan postaje sve bolji sa novijim verzijama) i maltertira mornare, bičuje ih i izgladnjuje, te se oni pobune, vođeni mlađim poručnikom Kristijanom i preuzmu brod, i bude to suđenje gdje svi budu krivi osim kapetana.
Pa pogledate ovaj film i bude vam malo jasnije – kao prvo, sve se zaista dogodilo, davne 1787. godine. Baunti je trebalo da plovi dvije godine i nisu mogli naći dovoljno mornara koji bi dobrovoljno pristali da toliko dugo ne dođu kućama. Kad ne može milom, može silom – dobar dio posade Bauntija bio je silom skupljen po lučkim kafanama, te možemo zamisliti kako u startu već nisu bili zainteresovani za rad na brodu. Zatim, čitavim putem te maltretira kapetan, koji je na brodu bog i batina, i nema cile-mile. On ti kaže da visiš sa jarbola, ti visiš, a u glavi si svakako govoriš da je bolje da nisi taj dan izašao u kafanu i da si mogao biti sa ženom u toploj kućici.
E onda još, nakon dugog vremena, pristaneš na sunčane plaže Tahitija, raja na Zemlji – azurno more, bijele, pješčane plaže i polugole, zgodne mještanke, koje se ni najmanje ne opiru da budu povaljene u kakvom mirisnom žbunju. Dva mjeseca uživaju dok ne skupe te neke biljke po koje su došli (a došli su po hljebno drvo, koje su prodali Holanđanima za prehranu roblja, zgodno) i onda krenu nazad kući, i kapetan ih opet krene maltertirati, kako bi povratio disciplinu! E nećeš majci više, je l’ ljepše na Tahitiju ili na Bauntiju. I pobune se, kapetana spakuju u mali čamac da nastavi put, a oni se vrate ostrvskim užicima. I dan-danas, u arhipelagu oko Tahitija, žive potomci mornara sa Bauntija. Ko se ne bi pobunio?
Što se tiče glumaca, Čarls Loton je odličan u ulozi sadističkog kapetana Blaja, nasuprot njemu je mišićavi, vitki Klark Gejbl kao buntovni poručnik Flečer Kristijan, a tu je i dobri, plahi Frenčot Toun u ulozi drugog poručnika Rodžera Bajama. Koliko su svi bili dobri, vidi se po činjenici da su sva trojica bili nominovani za najbolju ulogu. Kako se tako nešto ne bi ponovilo, Akademija je već iduće godine uvela kategoriju za najbolje sporedne uloge.
“POTKAZIVAČ” (“THE INFORMER”), 1935.
Režija: Džon Ford (John Ford)
Uloge: Viktor Meklaglen (Victor McLaglen), Margo Grejem (Margot Graham)
Nagrade: najbolja režija Džon Ford, najbolja muška uloga Viktor Meklaglen, najbolji adaptirani scenario, najbolja muzika
Džon Ford je danas poznat isključivo po dobrim vesternima, kojima je proslavio i Džona Vejna (John Wayne), ali lijepo je znati da je i ovakav biser nekad snimio. Film “Potkazivač” je vrlo zanimljiv, snimljen u stilu film noir-a, tmurne atmosfere, ali vrlo žive radnje, koja se odigrava u Dablinu, Irska, 1922. godine, u vrijeme Irskog rata za nezavisnost.
Glavni junak (ili anti-junak) je grdosija od čovjeka, Džipo, u interpretaciji Viktora Meklaglena, koji je i sam bio bivši bokser i učesnik Velikog rata. Jak kao bik, ali glup kao… neka druga životinja, Džipo izdaje najboljeg prijatelja britanskim vlastima kako bi dobio nagradu od 20 funti, koja bi mu promijenila život. Naime, želi svoju djevojku Kejti (Grejem) odvesti u bolji život u Ameriku. Da je glup, shvatite odmah, jer prijatelj je prijatelj, Britanac je neprijatelj, Kejti je uličarka, bolji život u Americi je utopija, a pare su proklete, posebno kad ih dobijete od Britanaca.
Viktor Meklaglen zaista sjajno dočarava lik dobrodušnog rmpalije koji misli da bi mogao nešto postići na nepošten način. Vidite tu samouvjerenost, pa nesigurnost, mogućnost ubijenu glupošću, te konačni krah i iskrenost. Iako je meni glup i na kraju filma.
Odlična gluma, odlična režija, odlični dijalozi i moralna poruka – ne kopati jamu pod drugim, posebno ako vam je prijatelj, ne piti iz iste flaše sa neprijateljem, posebno ako je Britanac – i nikako se ne zamjeriti Irskoj republikanskoj armiji!
