Mišel Fajfer (Michelle Pfeiffer) je glumica takve dubine, raspona i prisustva da poništava onaj argument da neškolovani glumci moraju imati skromnije sposobnosti od svojih školovanih kolega.
Da, možda joj nedostaje onog klasičnog holivudskog pedigrea, kakav ima neko poput Anđelike Hjuston (Anjelica Huston) ili sueriorno trenirana Meril Strip (Meryl Streep), ali u svojoj generaciji ona je glumica sa najfascinantnijom glumačkom tematskom krivuljom.
Pokupila je slavu i hvalu sredinom osamdesetih, a nastavila je to nizom hitova devedesteih i ranih dvije hiljaditih. Nije toliko pristuna posljednjih nekoliko godina, ali, na svu sreću, i to će se promijeniti, zahvaljujući trima filmovima u kojima se pojavljuje ove godine, a to su “Majka” (“Mother”) Derena Aranovskog (Darren Aronofsky), nova adaptacija “Ubistva u Orijent ekspresu” (“Mureder on the Orient Express”) i HBO film “Čarobnjak laži” (“Wizard of Lies”), u kojem igra uz Roberta De Nira (Robert De Niro).
Sa ovako dugovječnom i raznolikom karijerom, teško je napraviti selekciju najboljih uloga, ali evo jednog izbora od 10 izvedbi koje najbolje opisuju Mišej Fajfer i ono što ona, kao glumica, znači.
“Lice sa ožiljkom” (“Scareface”), 1983.
Neke glumice imaju poražavajuće debije – poput Loren Bekol (Lauren Bacall) u “Imati i nemati” (“To Have and to Have Not”) – ali to nije bio slučaj sa Mišel. Ranih osamdesetih, ona je igrala u nekoliko nebitnih filmova, među kojima se, nažalost, izdvaja cinični pokušaj zarade na slavi prethodnika, “Briljantin 2” (“Grease 2”). Tek svojim petim filmom je Mišel privukla pažnju – peti film je bio De Palmin (Brian De Palma) “Lice s ožiljkom”.
U hipermačoizmu De Palminog filma, Mišel je svoju Elviru Henkok, mafijašku ledenu kraljicu, igrala sa toliko svijesti i distance, toliko bijele uzvišenosti, da je morala sluditi nebesku ambiciju Tonija Montane. Do danas je Mišel “to bijelo zlato”, kako kaže Bruno Mars.
Ova uloga je preokrenula njenu karijeru i omogućila sve što će nakon nje doći.
“Udata za mafiju” (“Married to the Mob”), 1988.
I 1988. je godina prekretnice u njenoj karijeri. Te godine je igrala mafijašku udovice Anđelu Demarko, u Demijevom (Jonathan Demme) “Udata za mafiju”. Film je prezabavan i na mjestima farsičan u svom pristupu svijetu organizovanog kriminala – to je bio onaj predah od ozbiljnosti čitave priče, koju je uspostavio Kopola (Francis Ford Coppola), a nastavio Skorsezi (zadržavajući elemente Demijeve farsičnosti – sjetite se samo Džoa Pešija).
Ta farsičnost bi lako ponukala slabije glumce da pobjegnu u širinu i Anđelu igraju samo na farsu – neodređeno. Ali ne Mišel. Ona tu ima odličnih komičnih momenata, pogotovo u klimaksu, kada oblizuje usne pred zadavanje konačnog, (poprilično) intenzivnog udarca. Ima tu te ogromne frizure (ipak su to osamdesete i ipak je ona udata za mafiju). Tog akcenta, tog hoda, tih čežnji, tuga u njenim očima – to je ono što nas približava Anđeli i čime nas kupuje.
“Šeri” (“Cheri”) 2009
Ova kostimirana drama ju je ponovo ujedinila sa rediteljem “Opasnih veza” (“Dangerous Liasions”), Stivenom Firsom (Stephen Fears). Iako bi uloga iz “Veza” većini prva pala na pamet, s obzirom na to da je to bila njena prva nominacija za Oskara, ipak je njen poduhvat u “Šeri”, gdje igra ostarjelu kurtizanu upuštenu u turbulentno vezu sa mlađim muškarcem, uloga koju treba izdvojiti.
Uloga Lee je dala Fajferovoj priliku da se igra sa temama koje joj očito stoje: činjenicom da je prelijepa žena, čija pojava znači toliko toga muškarcima, dok u isto vrijeme ima potrebu i težnju za svojim, specifičnim, usamljenim i drugačijim unutrašnjim životom – ovo je ona daljina koja joj uvijek bridi iz očiju.
Često na ivici suza, Mišel tuguje i slavi nestajuću mladost i tjelesnost, koja je uvijek definisala Leu.
“Zvjezdana prašina” (“Stardust”), 2007.
Spominjali smo onu temstsku krivulju, i ovo je jedan od razloga za to. Raznovrsnost Fajferove često poražava – doći ćemo, naravno, i do toga. Nije joj ovo prvi put da igra žene koje će zaobići ili ignorisati društvene norme da bi došle do onoga što žele – tad je najzabavnija. Vještica Lamia iz “Zvjezdane prašine” jedan je od likova u kojem je prelijepo tužna i tužno prelijepa Mišel dobila bajkovito otjelovljene svog glumačkog usuda.
Lamia žudi za ljepotom i mladošću, kao i Lea iz “Šeri”, i neće prezati ni od čega da ih vrati. Sa zlokobnim osmjehom na usnama, Mišel će vas natjerati da povjerujete svemogućnosti njenih vještičijih moći i njene nezasite tuge za onim što vrijeme bezobrazno oduzima – pauzama za ručak?
“Doba nevinosti” (“The Age of Innocence”), 1993.
Znate kako, ovo je jedan od Skorsezijevih (Martin Scorsese) filmova kojeg preziru fanovi pištoljskog izbora njegove vječite “pištolj ili mantija” dileme, ali koji i dalje važi za najveći emotivni domet ovog reditelja. Ne mislimo na činjenicu da se radi o dobu i o nevinosti, već o činjenici da Skorsezi rijetko obraća toliko pažnje na emotivne dinamike svojih likova i da ih uglavnom stavlja u onaj svoj kalup.
U ovoj emotivnoj širini, Mišelina grofica Elen Olenska dominira. Veliko ime njujorške aristokratije, ocrnjeno njenom skorim razvodom i (ponovo Mišelino prokletstvo) prokletom ljepotom, koja zavist i podozrenje izaziva, ona je suzdržana, ranjena i žustra, u isto vrijeme.
Reditelji mogu odlučiti da će određenom ulogom modelovati za svijet svoju idealnu ženu – eteralnu uzvišenost ili zemaljsku plodnost, kako ko hoće – ali ne mogu je napraviti od baš svakakvog materijala. I De Palma i Skorsezi su u Mišel našli dostojanstvo, i ono se desilo, i u kokainskom Majamiju i u kavijarskom Njujorku.
