Opet sam otišla. Ovo ljeto ne drži me mjesto i pod nogama mi gori kao nikada do sada. Ne bih rekla da bježim od same sebe, jer većinom odlazim kako bih bila sama. Nekada je užasno bolno. Noću se često budim preplašena, no naučila sam od straha napraviti uspavanku. Zar nije u tome stvar? Neprijatelje okrenuti u svoju korist, naučiti od ružnog napraviti lijepo, plakati da bi bio sretan?!
Ovih sam se dana okružila knjigama i filmovima. U isto vrijeme čitam Pessoine pjesme, Rousseauove “Ispovijesti”, vraćam se (omiljenom) Kunderi, vraćam se filmovima koje sam već pogledala. Pronalazim odgovore u već viđenom, već poslušanom i pročitanom. Pronalazim odgovore dok govorim s prolaznicima, ljudima koje ne poznajem. Shvatila sam da o nekim stvarima još uvijek ne mogu govoriti. Ne mogu vam prepričati zbog čega ne volim svoj rođendan, ali mogu vam reći puno toga. Mogu vam pričati o onome što me uplašilo i onome što mi je dalo snagu. Postoji jedna Pessoina pjesma čiji su se stihovi urezali duboko u moju dušu.
“Ja sam rastojanje između onoga što želim da budem
I onoga što su drugi načinili od mene”
Razmišljala sam o osobama koji su sudjelovale u stvaranju mene. Koliko me knjiga stvorilo? Zbog čijih se riječi bojim stvari kojih se bojim? Zbog kojih se ljudi nekada bojim ljudi? Užasno mi je teško puštati ljude u svoj život. Druželjubiva sam osoba koja se često ne voli družiti. Sigurno se pitate kako je to moguće!? Ja sam jedna od onih koji govore previše, a često ne kažu ništa. Ja sam ona koja je jako glasna, a u isto vrijeme nevjerojatno stidljiva. Užasno mi je teško pustiti ljude iz svoga života. One ljude koji su me načinili onakvom kakva sam sada.
No, ovo me je ljeto odlučilo naučiti puštati, naučiti prepuštati se. Kada bih u jednu kutiju skupila sve ljude zbog kojih sam ja ona koja jesam, znala bih točno tko bi izašao kada bih glasno rekla – strah od vezivanja. Moji bi roditelji izašli iz kutije kada bih spomenula potrebu za pažnjom i s tim ću se problemom boriti još dugo. Kada pažnju ne dobivaš u vlastitom domu, naučiš je dobivati na krive načine. Kasnije to prenosiš u odnose s partnerima i kasnije potreba za pažnjom postane borac koji često dobije bitke.
Pessoa me uvijek tjerao da razmišljam o onome što sam, što sam nekada bila i što želim biti. Tjerao me da se pitam o sreći, životu, ispunjenosti i ljubavi.
“Ne znam čije se prošlosti moje pamćenje seća
Jer bejah drugi, i ne prepoznajem sebe”
Razmišljala sam o svim tim osobama koje sam nekada sretala u sebi, o osobama koje su nekada bile ja. Vjerujem da je svima nevjerojatno gledati onu verziju sebe od prije nekoliko godina. Radnje koje smo tada činili – danas nam izgledaju smiješno. Ljude s kojima smo se tada družili – danas ne bismo odabrali. No, upravo su te radnje ono što nas je danas izgradilo, upravo su ti ljudi sudjelovali u izgradnji onih naših dijelova koji prije njih nisu postojali.
Razmišljala sam o osobama koje nas formiraju. Razmišljala sam o roditeljima, odgoju, prvim prijateljstvima i ljubavima. Razmišljala sam o stvarima koje ne (dobiješ) u svom domu, o stvarima koje, zatim, tražiš na krivim mjestima. Razmišljala sam o “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”, o Kunderinim likovima i njihovima borbama. Razmišljala sam o protagonisticama tog njegovog romana. Koliko su tereta Tereza i Sabina nosile na svojim leđima.
Glavne junakinje romana povezane jednim muškarcem i sličnom životnom situacijom. Naizgled potpuno različite, a zapravo toliko slične. Kundera Terezu uspoređuje s likom Mojsija, ona je malo dijete koje očajnički traži pomoć koja joj je nedostajala cijeli život. Ona je neželjeno dijete i njezina će joj majka to zamjerati cijeli život. Nedostatak majčine pažnje i ljubavi uzrok su njezinih nesigurnosti. Kundera nam u romanu jasno daje do znanja da, unatoč tome što je Tereza napustila svoj rodni kraj i okrenula novu stranicu života, nosi svoju majku gdje god krene.
Nasuprot vjerne žene Tereze, Sabinu očarava izdaja, a ne vjernost. Cijeli život, imala je neka ograničenja, njezina sklonost izdajama potaknuta je silnim zabranama. No, kada zagrebemo ispod površine, shvatimo da se Sabina jednako boji kao i Tereza. Strahovi koje u sebi nose možda jesu različiti, no njihov je izvor isti. Drugi su ih ljudi učinili slabima i drugi su ih ljudi uništili u trenucima u kojima su trebale biti snažne.
“Počinjem da upoznajem sebe. Ne postojim.”
Upoznajem se kroz sve situacije kroz koje sam prošla. Upoznajem se kroz riječi koje sam izgovorila i napisala. Upoznajem se kroz riječi koje ste mi rekli. Upoznajem se kroz riječi koje su me zaboljele. Upoznajem se kroz šutnju onih koji su trebali nešto reći, a otišli su bez pozdrava. Upoznajem se kroz grube riječi svog roditelja. Upoznajem se kroz knjige koje sam pročitala. Upoznajem se kroz glavne junake Kunderinog najpoznatijeg romana.
Pitam se zbog čega se nisu mogle osloboditi svoje prošlosti. Zašto svoju prošlost nisu iskoristile u svoju korist? Zašto suze i bol nisu pretvorile u sreću? Na kraju dana shvatiš da ono što sigurno imaš jesi ti. Jednom u životu, shvatit ćeš da je vrlina znati uživati sam. Shvatila sam da je mir puno ljepša opcija od života u dvoje koji je obojen bojama toliko glasnim da te bole uši.
Naslovna fotografija: Diana Mataković
