“Najstrašniji film svih vremena!“, “Ljudi padaju u nesvijest tokom gledanja!“, “Samo mali broj može izdržati do kraja bez povraćanja i glavobolje!“, “Najbolji horor ove godine, a vjerovatno i ikada napravljen!“, “100% na Rotten Tomatoes!“…
Originalni naslovi koje možemo pročitati svaki put (svake sedmice) kada izađe novi horor film, a u posljednje vrijeme je postao trend da svaki Netflixov film jednostavno mora biti prestrašan i jedva izdržljiv za gledanje. Tako će makar biti u prvim sedmicama, sve dok dio publike ne uzvrati kontranapad komentarima kako je film zapravo neoriginalan, već viđen na hiljade puta i ono što ubija svaki valjani argument – “glup i presmiješan“. Diskusija je završena.
Sve navedene titule ove sedmice su pripale Netflixovom filmu jednostavnog imena “Veronica“. Počinje se ponovo spominjati i ime njenog tvorca, a to je veličanstveni Paco Plaza, za kojeg ste mogli čuti po serijalu filmova “[REC]”. Iz statusa kultnog filma, “[REC]” je svakim novim nastavkom postajao sve lošiji i lošiji, umjesto suprotno, dok konačno nije stavljena tačka, a režiseri se okrenuli novim stvarima. Ono što smo tada mogli saznati i naučiti jeste da je Plaza definitivno jedan od režisera koji obećavaju kvalitet, kako unutar španske kinematografije i filma, tako i u horor svijetu.
“Veronica“ počinje uzbuđenim i prestrašenim razgovorom nepoznate ženske osobe i policijskog dispečera, dok gledamo kako se policijski automobili približavaju lokaciji, ulaze u devastiran stan i u jednoj prostoriji pronalaze “nešto“. Vraćamo se tri dana prije u život tinejdžerice Veronice (Sandra Escacena), koju pratimo počevši od bezazlenog korištenja ouija ploče koje se završi onako kako ne bi trebalo, pa sve do njenih posljednjih borbenih trenutaka da zaštiti svoje mlađe sestre i brata od “nečega“.
Odmah na početku saznajemo da je scenario rađen po istinitom događaju koji se desio početkom devedesetih godina u Madridu. Međutim, već nakon što završite čitanje i malo proguglate šta se tu stvarno događalo, shvatite da film ne mora nužno pratiti dešavanja od riječi do riječi. Dozvoljeno je preuzeti osnovnu ideju i na taj način izgraditi pristupačniju i zanimljiviju priču, jer ipak govorimo o filmu, a ne o dokumentarnoj seriji. Dakle, rađeno po istinitom događaju je jedan od elemenata horora koji služi samo kako bi se stvorilo razmišljanje da se to stvarno odigralo kako je prikazano, sa ciljem da priča ostavi bolji utisak i uvuče vam se pod kožu. Odstupanje od stvarnih događaja nije plod neinformisanosti režisera, već sloboda da izrazi svoju viziju dešavanja.
Bez očinske figure u svom životu i sa majkom koja po cijele dane radi kako bi osigurala normalan život, Veronica svakodnevno preuzima ulogu roditelja, pa mora da vodi računa o nestašnim mlađim članovima porodice. Pri tome ni sama nema vremena da uživa u svim povlasticama tinejdžerkog doba. Tako će iskoristiti priliku u školi, kada svi budu na krovovima posmatrali pomračenje sunca, da sa prijateljicama pokuša uspostaviti kontakt sa ocem, nesvjesna kakve će posljedice toga biti.
Kinematografija je odlična, kontrastno prikazujućući, čas Veronicu i njene prijateljice u mračnom podrumu osvijetljenom svijećama, čas ostale učenike i strašan pogled slijepe redovnice (riječ je o katoličkoj školi) usmjeren prema Mjesecu ispred Sunca. Također, era devedesetih godina je odlično prikazana kroz interijer stana, a naročito kroz stil odijevanja i muzičku listu.
Razlog zašto se “Veronica“ razlikuje od ostalih ouija-demonskih-The Conjuring filmova nije sama priča. Priču ste već vidjeli, čuli i pročitali 1.000 puta, ali to ne treba biti razlog da zaobiđete malo horora na španski način. Da se vratimo na spomenuto, kinematografija u cijelom filmu je zaista zanimljiva, jer to nije nešto što viđate svaki dan. Od samog početka, pa do kraja, film uz pomoć audio i vizuelnih efekata, ali i trikova sa kamerom, izgleda fantastično.
Tu su, naravno, svi elemetni koje uvijek viđamo, uključujući i jumpscare momente, bez njih nema ništa! Ali, ono što je fenomenalno i istovremeno prestrašno jeste da, nakon što jumpscare trenutak obavi svoj posao, tu nije kraj, već se užas nastavlja i prisiljeni ste da ga gledate u narednim minutama. To bi možda i mogao biti razlog zašto ljudi navodno nisu uspjeli izdržati do kraja, pa su morali prekinuti gledanje. Kada ćete se ovdje uplašiti, ne može niko predvidjeti, jer taman kada pomislite da će se situacija sada malo smiriti, upravo suprotno, desit će se nešto što niste mogli pretpostaviti.
Na par scena trebate posebno obratiti pažnju da biste shvatili šta se nalazi kamuflirano u kadru što ne pripada ovom svijetu, dok će već na kraju to postati očigledno. Tu su, naravno, i raznorazne priče da mi, kao publika, uopšte ne znamo koliko od toga se zapravo dešava u stvarnosti, a koliko u Veronicinom umu. Zbog toga postoji mogućnost koja nije odbačena, koja kaže da je Veronica pod velikim pritiskom i da se bori sa depresijom, pa bi se cjelokupni film mogao posmatrati kao psihološko stanje maloljetnice koja traga za svojim pročišćenjem i konačnim mirom.
Još jedna užasna stvar jeste što zaposjednutost naše junakinje počinje da uzima daha i u odnosu sa njenom majkom, ali i sa mlađim sestrama i bratom, sa kojim ipak provodi najviše vremena. Svakako vodeći težak život, uništena je svaka prilika za normalno odrastanje i lijepo djetinjstvo koje su mogli da imaju. Kako god da okrenete, čini se da Veronica ima hladan odnos sa svim ostalim likovima u filmu. Ne vidimo porodičnu toplotu, već je sve ustaljeni monotoni šablon koji se provodi svakog dana. Također, ni u jednom trenutku ne saznajemo šta zapravo ona sama misli povodom svih događaja, jer nema priliku da razgovara o tome sa nekim bliskim. Voljeli bismo kada bi nam ličnosti bile bliže, a ne na određenoj distanci.
Zaključak jeste da “Veronica“ definitivno nije niti najstrašniji film na svijetu, niti najbolji horor ikada snimljen. Međutim, i dalje zaslužuje pažnju, definitivno više od nekih tipičnih holivudskih ouija board filmova koji su samo kopija kopije. Gluma je izvanredna, tu su i jezivi i strašni nasilni momenti, nekada možda previše isprazan dijalog i paranormalno zlostavljanje koje nećete brzo zaboraviti. A ako zanemarite “paranormalnu“ stranu priče i više volite psihološki analizirati sve događaje, izvolite, neće vam biti dosadno.
To, svakako, ne znači da će film biti vječita inspiracija i tema filozofije, ali makar će ponuditi dublju tematiku od ostalih. Dok nas Plaza ne iznenadi novim filmom (nadamo se da neće biti na Netflixu), odvojite malo vremena i sami donesite zaključak.
Naslovna fotografija: Netflix
