I napokon, nagrade Akademije su po 19. put podijeljene u martu 1947. godine, u jednom novom, postratnom, poluuništenom svijetu koji su filmaši pokušali dočarati na velikom platnu kako god su znali i mogli.
Veliki rat je morao ostati iza svakoga ko je strijemio izgradnji novog doba i gledao u budućnost optimistično. No, zahvaljujući ratu i silnim društvenim promjenama, filmskih tema je bilo bezbroj. Film prati čovjeka, njegov život i usavršava se brzo u razvoju, za razliku od čovjeka, koji dosta sporo, ako ikako, uči iz sopstvenih grešaka.
“NAJBOLJE GODINE NAŠIH ŽIVOTA“ (“THE BEST YEARS OF OUR LIVES“)
Režija: Vilijam Vajler (William Wyler)
Uloge: Fredrik Marč (Frederic March), Dejna Endrjuz (Dana Andrews), Tereza Rajt (Teresa Wright), Mirna Loj (Myrna Loy), Harold Rasel (Harold Russell)
Nagrade: film je osvojio ukupno osam Oskara, između ostalih za najbolji film, najbolju režiju, najboljeg glavnog glumca (Fredrik Marč) i najboljeg sporednog glumca (Harold Rasel)
Svi imamo u životu neke najbolje godine. Neko ih ima više, neko manje. Često se desi da ljudima najbolje godine prođu u neznanju. Ili prebrzo. Ili ih pojede neki rat. I nije prvi put da je filmom pokrivena tema o generaciji čije su najbolje godine poklonjene ratu. Remark (Erich Maria Remarque) i Hemingvej (Ernest Hemingway) su pisali o tome, i filmovi su snimani nakon Prvog velikog rata, sve uzalud. Kad ratni bubnjevi zatutnje, svi ogluve i zaborave.
A Vilijam Vajler zato snimi dobar film. “Najbolje godine“ se zapravo fokusira na živote tri sasvim obična američka vojnika koji se isti dan vraćaju kući u isti gradić nakon dosta godina. Upoznaju se u vojnom avionu koji ih odnosi ponovo u monotoni život civila. Sva trojica se boje povratka, svako iz svog razloga. Fredrik Marč je Al, bivši bankarski službenik, sada pješadijski narednik. Vraća se u dvadesetogodišnji brak s Mirnom Loj i dvoje djece koja su u njegovom odsustvu odrasla. Dejna Endrjuz je Fred, kapetan bombardera koji se nada da ga nakon vojne slave i kod kuće čeka promjena na bolje, uz mladu ženu i eventualni novi posao. I konačno, Harold Rasel je Homer, koji je na Pacifiku izgubio obje ruke i strijepi kako će ga kući dočekati roditelji i mlada vjerenica.
U nastavku priče, otkriva nam se da su sve njihove strepnje bile opravdane, a sve nade maltene uzaludne. Svaki od njih na svoj način mora otkriti kako se iznova vratiti u normalne tokove života, u vrijeme kad se još nije znalo za PTSP, R&R i druge plaćene rehabilitacije. Kud god da krenu, putevi im se stalno ukrštaju u jednoj kafani gdje se vole zajedno napiti. Tokom rekuperacije glavnih likova, gdje im u velikoj mjeri pomažu supruge, vjerenice ili majke, postepeno nam postaje jasno da svako od njih (i od nas) ima najbolje godine svog života u neko drugo vrijeme.
Svi prvo misle da su te godine već prošle, no Al uz svoju porodicu shvata da je to što trenutno ima najbolje od svega i upušta se svim silama u uživanje u sadašnjosti. Fred shvata da je njegov najbolji period bio u vrijeme rata, kad je bio neko i nešto, dok Homer, sasvim siguran da mu je invalididet uništio ostatak života, otkriva pravu ljubav i shvata da mu najbolje godine tek slijede. Zanimljivo, od svih glavnih protagonista, jedino Fredova nevjerna žena, odlična interpretacija mlade Virdžinije Majo, iskoristi frazu iz naslova dok negoduje “zašto Fred ne želi da je vodi u noćni život, zar će najbolje godine svog života provesti sjedeći s njim u stanu“.
Režija je vrhunska, dugi kadrovi i opet famozni duboki fokus daju filmu posebnu čar.
Glumačka ekipa je za svaku pohvalu. Fredrik Marč je ulogom već osijedjelog ratnog veterana dobio svog drugog Oskara. On i Mirna Loj, koja svojom mirnoćom i strpljenjem daje filmu jedan blagi osjećaj, izgledaju kao da su zaista tolike godine u braku. Dejna Endrjuz je bio čudan neki lik izgleda. Nešto se kod njega ne može dokučiti da li glumi ili mu je to takva faca, stalno razvučena u neki glupavi poluosmijeh. Zvijezde filma su, za mene, Harold Rasel i Tereza Rajt. Ona je u cvijetu mladosti, puno zrelija od one klinke iz “Gospođe Miniver“ (“Mrs. Miniver”) za koju je i dobila Oskara; ona je poletna, okretna, hrabra, lijepa i prkosna kćerka Fredrika Marča i Mirne Loj koja dobije neslavni zadatak da vadi Dejnu Endrjuza iz depresije. Za tako nešto je trebala biti opet nagrađena Oskarom.
Harold je bio naturščik, po prvi put na filmu, i stvarno je ostao bez obje ruke za vrijeme rata. On je, pak, toliko simpatičan, toliko zarazno optimističan dok majstorski barata metalnim rukama jedući sladoled u čaši, da vas dobije za sva vremena. Za ovu ulogu je dobio čak dva Oskara, jedan za sporednog glumca, a drugi počasni za specijalne zasluge jer je tom ulogom ulijevao nadu i hrabrost svojim saborcima. Kažu da je početkom devedesetih prodao svog Oskara kako bi ženi pokrio troškove liječenja. Ne znam da li jednog ili oba, ali ako jeste, žena mu je bila izliječena, te nije bolje ni mogao iskoristiti nagradu filmske Akademije.
Naslovna fotografija: printscreen
