Od svih filmskih tehnika i taktika, nekako posebno nervira upotreba rđavog engleskog u filmu koji je potpuno na ovom jeziku kako bi se dočarala atmosfera neke strane zemlje.
Vrlo moguće da je u pitanju subjektivan doživljaj, ali kad već želiš film za najznačajnije (dakle, američko) tržište i nisi spreman da se odrekneš marketinškog potencijala zvijezda sa “A liste”, barem se potrudi da ambijent stvoriš drugim, manje stereotipnim i logički paradoksalnim manevrima.
No, ovaj manevar ponekad zna da bude i vrlo koristan za gledaoca. Kada imate jedan takav film, u kojem svi govore iskrivljenim engleskim sa tvrrrdim kvaziruskim naglaskom, simulirajući njime ruski jezik, a onda iznenada propričaju fini engleski, koji je u tom trenutku zaista engleski, dok u sljedećem trenu ubace neku foru na ruskom, koji tada postaje nekakav nadriruski, šta li, onda znate da gledate ostvarenje za čiji nastanak niko nije upotrijebio baš sav mozak koji ima na raspolaganju. E, takav je “Crveni vrabac” (“Red Sparrow”).
Na sva zvona najavljen kao erotizovani špijunski triler kakav do sada nismo vidjeli, nastao iz ponovnog ujedinjenja tandema Lorens-Lorens (Jennifer Lawrence, glumica; Francis Lawrence, režiser), “Red Sparrow” je bušan kao zidovi starog Staljingrada. I to je velika šteta, jer je zaista posjedovao potencijal da bude barem blizu onoga što je najavljivano.
Dominiku Jegorovu upoznajemo kao prelijepu i pretalentovanu mladu balerinu, koja se brine o bolesnoj majci dok joj predskazuju dosezanje zvijezda u njenoj karijeri. Skučenost i oronulost njenog doma i osobe koja živi u njemu snažna je kontrarefleksija raskošne bajkovitosti grandioznih ruskih teatara iz carskog perioda.
Scenu kasnije, Dominikina karijera završava, bolno i mučno. Scenu-dvije potom, krhka i beznadežna balerina razbija glave bejzbol palicom, dok je nekoliko scena naknadno eto već nage na nekom stolu usred ruske pustare, kako poziva svog silovatelja u pokušaju da dovrši posao pred nekoliko desetina pitomaca ruske špijunske službe.
Ako mislite da smo vam ovdje spojlovali nešto, vjerujte da nismo, jer se sve ovo izdešava u prvih 10-15 minuta filma koji bezrazložno traje skoro dva i po časa. Bezrazložno ne zato što ima praznog hoda u njemu. Naprotiv, ima toliko zaokreta na putu od starta do cilja da usput izgubite svaku mogućnost da predvidite sljedeće skretanje. No, što je najgore, postane vam i svejedno na koju će stranu muški Lorens odvesti žensku Lorens.
Posvećen silnim obrtima koje je scenarista Džastin Hejt (Justin Haythe) povadio iz romana Džejsona Metjuza (Jason Matthews), Frensis Lorens se potpuno gubi u formi, ne obraćajući ikakvu pažnju na suštinu. Njegovi kadrovi su vrlo lijepi, dok se nižu prikazi neke iz vremena i prostora blago izmještene totalitarne Rusije i, u njima, hladnoratovski manevri dvostrukih i trostrukih špijuna, ali se Lorens ni najmanje ne bavi onim šta se dešava ispod površine.
Iako je njegova prezimenjakinja dala sve od sebe da svojim dominantnim prisustvom i spremnošću da ide do kraja zakrpi nedostatke oko sebe, režiser joj je sam odmogao u tome.
Ne može se oprostiti Frensisu Lorensu što u dva i po časa nije uspio da nađe vremena za nekoliko scena koje bi bile posvećene unutrašnjim lomovima koje neminovno mora da proživi osoba sa sudbinom i karakterom Dominike Jegorove. Još mu se manje može oprostiti što je insistiranjem na isključivoj hladnoći svog glavnog lika ubio harizmu Dženifer Lorens, njen jedini lični adut veći od talenta za glumu i fizičke ljepote.
Oduzevši joj harizmu, a njen glumački potencijal drastično ograničivši besmislima scenarija i pogrešnom postavkom njenog lika, Frensis je sveo Dženifer na taj posljednje pomenuti adut, i jedino njega nemilice eksploatiše od početka do kraja. Ne treba biti lažni puritanac pa tvrditi da je naglašavanje ljepote i seksualnosti loše samo po sebi, ali je vrlo upitno da li je i u ovom segmentu “Red Sparrow” uspio da postane ono što je želio.
Namjera je bila jasna – da Dženifer Lorens, jedna od najglasnijih holivudskih zvijezda kada se raspravlja o ravnopravnosti polova u šoubiznisu, kreira akcionu heroinu novog doba, neku elegantniju i egzotičniju verziju Teronine (Charlize Theron) “atomske” Lorejn. Na momente, poput već opisane scene na stolu špijunske akademije, u tome zaista uspijeva, ali već u sljedećima film ponovo zapada u kontradiktornosti i gubi se u muškim fantazijama, kao što se, uostalom, dešavalo i sa “Atomskom plavušom” (“Atomic Blonde”).
Kada smo najavljivali ovaj film početkom godine, napisali smo da se pribojavamo plitkog scenarija i pretjeranog fokusiranja na linije lica i tijela glavne glumice. Nažalost, baš to se i desilo. Od scenarija su plići samo likovi u njemu (posebno onaj koji je zapao nesrećnom Džoelu Edžertonu), a estetika Dženifer i svijeta izgrađenog jedino su čemu je ekipa iza kamere posvetila veću pažnju.
A šteta, jer je za “Crvenog vrpca”, sa zanimljivom premisom, ovoliko glumačkog potencijala i okom za kinematografiju kakvo je pokazao Džo Viljems (Jo Willems), zaista samo nebo bila granica.
Naslovna fotografija: 20th Century Fox
