„Lakše nam je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma“, mislim da je Žižek konstatovao ovako nešto.
Bilo ko da je bio u pitanju, radi se o poprilično tačnoj dijagnozi savremenog svijeta, a pogotovo savremene Amerike (SAD). Radi se o krizi prvenstveno utopističkog mišljenja, koje je objavilo bankrot već sredinom sedamdesetih godina – od tada, do danas, ne usuđuju se maštati o drugačijoj budućnosti, a kamoli maštu pretočiti u djelovanje bilo kakve vrste.
Dijagnoza se odnosila i na američku pop kulturu. Apokaliptične, postapokaliptične i distopijske vizije, bilo samo literarne, bilo i filmske, ostale su jedino otjelovljenje futura. Sličan prigovor imao je i Robin Vud (Robin Wood), kada je utvrdio da američki film uporno propušta da osmisli bilo kakvu vrstu alternativne političke zajednice i da se zaustavlja na pukom dijagnostifikovanju krize američkog sna. Hoper (Dennis Hopper), Fonda (Peter Fonda) i Saudern (Terry Southern) u “Goli u sjedlu“ (“Easy Rider”) obilaze jednu hipi komunu, ali priča staje samo na turističkom obilasku – ništa više.
Osim politike terora i politike fobije od bilo čega što bi ličilo na socijalizam (bilo koje vrste), kasni kapitalizam se pokazao poprilično uspješnim u klišeizovanju i diskursivnom obesmišljavanju bilo kakvog pomena komunalnih djelovanja. Hipi pokret je u Americi postao ikona takve jedne uzaludnosti, u stilu onog Vintropovog (John Winthrop) upozorenja, po kojem će puritanska zajednica, ne bude li ispoštovala zavjet Bogu, svojim neuspjehom postati “primjer i nauk čitavom svijetu”.
Kakvu šansu onda ima afro-američka zajednica, ako je ima uopšte i ako je zajednica uopšte? Kakvu viziju i kakvu politiku nude Kanye West, P. Diddy, Pusha – T, Danny Brown, Vince Staples, Migos, Childish Gambino…?
Ovo nije tjeranje argumenta ad absurdum, niti je nekakvo testiranje uzaludnosti radi zabave mentalne gimnastike. Pitanje se postavlja imajući na umu iduće: više ne živimo ni u sedamdesetim, ni devedesetim, pa ni ranim dvijehiljaditim. Danas je vlast nad američkom popularnom kulturom potpuno u kreativnim rukama “crne Amerike”. Ovo stanje je svakako prolazno, ali danas se u domenima jezika, mode, stila, cjelokupnog popularnog i vizuelnog i auditivnog uticaja, više pitaju “trepovi“ Atlante nego što se pita jedan Menhetn.
Pominjem testiranje uzaludnosti, jer je istorijska pozicija Afro-Amerikanca već dovoljno uzaludna i nemoguća, kakva god da mu je pop-kulturna pozicija danas. Ali, imajući u svojim rukama vjerovatno najveće imperijalno postignuće Amerike, američku pop kulturu, moramo pitati šta sebi, pa šta i drugima, nude umjetnici koji progovaraju iz Komptona, Long Biča, Atlante, sa Južne strane… U kakvom je stanju nasljeđe Frederika Daglasa (Frederick Douglass), Martina Lutera Kinga Mlađeg (Martin Luther King Jr.), Malkolma X (Malcolm X), Džejmsa Boldvina (James Baldwin), Hjuija Njutona (Huey Newton), Anđele Dejvis (Angela Davis)?
Očigledan prigovor bi bio onaj da ovdje govorimo o vijekovima ugnjetavanoj i istrebljivanoj populaciji, za koju je istorijska sreća što uopše postoji i što je izborila bilo kakvo mjesto pod američkim suncem, te da od nje ne treba očekivati nešto za šta se očigledno cjelokupna američka pop kultura pokazala nesposobnom.
Problem je idući: Amerika se danas ne može pohvaliti niti jednim jedinim značajnijim kontrakulturnim ili supkulturnim pokretom, bilo čime što izaziva njenu politiku, a da se može pohvaliti svojom snagom ili brojevima. Kao primarna istorijska žrtva cjelokupne američke politike, Afro-Amerikanac nema izbora nego da djeluje kontrakulturno, supkulturno, anarhistički, jer je sama njegova pojava kontrakulturna – on sam je izazov i prijetnja. Onako kako je prosječni bijeli Amerikanac famozno nesvjestan svjetske, pa i američke istorije, tako je prosječni Afro-Amerikanac njeno otjelovljenje – da bi prvi obezbijedio sebi svoju konzumersku, postistorijsku egzistenciju, drugi je morao ponijeti ožiljke istorije na svojoj koži. Prvog istorija smara, drugog žulja.
Dakle, prijetnja je otjelovila u pop kulturi, našla je svoju liturgiju, što bi rekao Išmael Rid (Ishmael Reed), svoje milione klikova, pregleda, lajkova, dolara… Dobila je punopravno članstvo u pop-kulturnoj zajednici SAD. I šta sad? Šta sad sa činjenicom da je prijetnja? Gdje sad? Gdje i kako sa podijuma koji je dobila?
Nabrojaćemo nekoliko načina djelovanja afro-američkih rep umjetnika u domenu ovog problema.
Ako počnemo od vrha, od plemstva pomenute zajednice, tu su nam Bijonse (Beyonce) i Jay-Z.
“U svakom slučaju, znam da je ključno vrijeme mog ličnog razvoja bilo ono u kojem sam shvatio da sam neka vrsta kopileta Zapada; jer, prateći liniju svog porijekla, nisam se našao u Evropi, nego u Africi. A to je značilo da sam na jedan suptilan, na jedan suštinski način donosio svoj jedinstveni stav pred Šekspira (William Shakespeare), Baha (Johann Sebastian Bach), Rembranta (Rembrandt), pred zidine Pariza, Šartra, Empajer stejt bildinga. Ovo nisu moje kreacije, one u sebi ne sadrže moju istoriju. Mogao bih u njima tražiti nekakv odraz samog sebe, ali tražio bih uzalud… Sa druge strane, vidio sam da nemam bilo kakvog nasljeđa koje bi mogao nekako korisiti – definitivno za mene više nema mjesta u plemenu, ni u džungli… Moraću nekako da usvojim te bijele vijekove, da ih učinim svojim… inače me neće biti ni u jednoj slici stvari…
(Zbog toga) sam mrzio bijele ljude i plašio sam ih se. Ovo nije značilo da sam volio crne ljude; naprotiv, mrzio sam ih – vjerovatno jer nisu bili u stanju da proizvedu Rembranta.“
Džejms Boldvin, “Autobiografske bilješke”
Pogled sa kule
Imajući ove Boldvinove rečenice na umu, šta da mislimo o “APESHIT“? Da li su Bijonse i Jay-Z u Luvru aproprijacija bijele istorije o kojoj je Boldvin govorio? Provokacija u stilu “pljujem ti na grob“?
Jedno je sigurno, Kraljica B i Jay-Z su plemstvo – royalty. Ali, šta je tačno opseg, koja je tačno suverenost ovih suverena – koju teritoriju tvrde i s kojom moći je tvrde?
Njihova je sigurno suverenost slike, suverenost slave i suverenost imovine – sve ove suverenosti su i tema “APESHIT” trake. („Stack my money fast and go, fast like a Lambo“, „Gimme my check, put some respek on my check, Or pay me in equity (pay me in equity), Watch me reverse out of debt“) “Obratenje duga“ kao rezultat postignute jednakosti/likvidnosti.
Ali, šta se tašno prisvaja i šta se dobija tim prisvajanjem?
Karterovi su za sebe osvojili pravo retorike, pravo finansijske sigurnosti, ideal jednakosti posla i zadovoljstva, a ovo su sve redom perjanice onoga što se obično zove “američki san“. To što su za sebe nešto osvojili, individualnim naporom, svrstava ih u okvir američkog “self-made man“ kulta; jednakost zadovoljstva i posla u dominantnu kasnokapitalističku ideologiju konzumerstva, a katedra im je dala neki nalik slobode govora.
Ovo je zaista aproprijacija savremene američke kulture – i tu je osnovni problem ovog poteza. Usvajajući do maksimuma aksiome američke savremenosti, Karterovi i svi koji ih primjerom slijede ili im prethode, svoju kontrakulturnost, svoju novinu na sceni istorije nose potpuno u skladu sa pravilima igre onih protiv kojih se navodno bore – individualizam, konzumerizam, ideal biznisa, ideal likvidnosti, krajnje su odlike njihove pobjede. Gdje u svojoj pop kulturi nalazite novinu? Gdje nalazite išta novo pod suncem, išta drugačije od problema koji je Robin Vud još osamdesetih detektovao – gdje je slika drugačije zajednice?
Karterovi nisu u “hudu“, već u Luvru, ili bilo kojem penthausu sa kojeg tvrde svoj dobro zasluženi “pogled sa vrha“. Dakle, nećete ih naći u do zuba naoružanoj zajednici, jednom od trepova Atlante, koja izgleda da zna kako je suverenost sposobnost vojne odbrane svoje teritorije.
Pogled sa nišana
U hudu se zna – ništa bez metka. Tribalnost je ovdje slika zajednice. Jedini problem je taj što bande potpuno narušavaju mogućnost funkcionisanja svojih zajednica, jer u njihovim obračunima nestaju životi mladih članova njihove zajednice, a ne bijele Amerike.
Rješenje bi bilo na tragu onoga što je The Nation of Islam imala na umu – sopstvena država, sopstvene granice, ustav, vojska, valuta… Dakle, ideja nacije i ideja potpune državnosti unutar SAD. Problem: Da li će ova nova nacija slaviti jednakost zadovoljstva i posla, da li će onaj “instant gratification“, u kojem reperi redom završavaju, biti uopšte dostupan? Naravno da nikad ne bi bila dozvoljena, pa ni kao pomisao, ali bar zato je treba misliti, ako ćemo se zaista igrati kontrakulture (inače imamo samo zabavnu imitaciju kulture).
Bladsi imaju običaj da izbjegavaju slova “c“ i “k“, zbog Kripsa, i da umjesto njih u riječi ubacuju slobo “b“ – tako Kompton postaje Bompton i “Kicking Back Beeing Cool“ postaje:
Ono što reperi poput YG-a imaju je zajednica, tj. pripadnost zajednici bande. Zato je samo on i mogao napraviti stvar poput “My Nigga“. Ali, ova zajednica ne pokazuje nikakve naznake ideološkog micanja sa poprišta muškog bratstva i bilo kakvog pokreta ka formiranju ili bar propagiranju bilo kakvog svjesnog političkog tijela.
Razlog? U našem svijetu ideje nacije, ideje zajednice i ideje suverenosti, kakve su svijet držale na okupu do skoro, danas nemaju više nikakvog smisla. Sindikat kao pojava nema više nikakvog smila u današnjem ustrojstvu organizacije rada i zajednice poput kriminalnih porodica, pa i bandi, su se pokazale dugovječnijim od pojava poput sindikalnog sistema.
The Boss
Šefovanje, čitava “I’m the boss“ priča je opet vrsta onog boldvinovskog prisvajanja. Samo što se ovaj put ne radi o Karterovima i Rembrantu, već u Riku Rosu (Rick Ross, na primjer) i Vol Stritu. Lanci, automobili, nekretnine, firme, robne marke, sve što jedan uspješan afro-američki reper danas drži za ideal je jedna solidna parodija kapitalizma. I to je vjerovatno najzabavnija stvar oko repa – njegov, uslovno rečeno, satanistički dio.
Sve što je bijeli volstritćanin uspostavio kao oznaku svog gospodarstva, sve što je u dvadesetom vijeku proglasio svetim, crni reper je profanisao prisvajajući sebi. Ideal biznisa za mnoge ide dalje od ideala repa i rep je samo korak ka životu biznisa.
Opet, reper-biznismen ima osjećaja za zajednicu koliko je i prosječni Vol Strit japi ima – a koliko je on ima, govori nam Bret Iston Elis (Bret Easton Ellis) u “Američki psiho“ (“American Psycho”) ili Skorsezi (Martin Scorsese) u “Vuk sa Vol Strita“ (“The Wolf of Wall Street”). Pogledajte Šuga Najta (Suge Knight) i dobićete krajnju sliku puta fetišizacije robe i individualne platne moći. Toliko o mogućnosti političkog tijela.
Lil Uzi trep
Reperi više ne izgledaju isto, niti repuju o istom. Ono što nam ikonoklastija umjetnika poput Lil Uzija donosi je upliv pank ikonografije, pa i pank stava u rep kulturu.
To se prvenstveno vidi u modi, a donekle i u stavu. Pank je po sebi dovoljno problematična priča po pitanju političkog tijela – sudbina anarhističkih zajednica na Zapadu nije slavna, a i dan-danas se doživljava kao ozbiljna prijetnja nacionalnoj bezbjednosti (posljednji dio velike istorije anarhističkih pokreta u Evropi, rad francuskog dokumentariste Tankreda Ramonea, nedavno je cenzurisan od strane Arte kanala).
Pankerski pristup trepera poput Lil Uzija je možda i u stilu problematičan. Jer, dok su Sex Pistols u sebi rekapitulisali sve, od srednjevjekovnih mileniraističkih pokreta do francuskih situacionista (o ovome kod Grejla Markusa u “Tragovi karmina“), nije do kraja jasno na kakvo ideološko nasljeđe se poziva Lil Uzi – čak i pitanje zvuči smiješno, što je već problem. Iluminati? Satanizam? Daj Bože da je tako, to bi već bilo nešto. Ali, avaj.
Kada je Donald Glover izbacio “This is America”, pa i kad je Deni Braun (Danny Brown) izbacio “Ain’t It Funny”, dobili smo vizuelni šamar američkoj imperiji kakav duuugo nismo vidjeli u američkoj pop kulturi. Svi mi koji smo već odavno na debljem kraju pruta i koji na svojim kožama znamo da se radi o krvičkom imperijalizmu sigurno nismo čuli ništa novo – imamo i mi krvavih slika i snimaka za podijeliti, ali ko nas pita. Nakon dugo vremena dobili smo kritiku iznutra, i to sa samog vrha Billboard-a.
Ali, sva ona likvidirana tijela, koja padaju u Gloverovom spotu, vode samo do Hopera i Fonde i njihovih čupavih trupala, tamo negdje u Lujzijani, kraj prašnjavog puta, i ostavljaju nas sa konstatacijom trulosti Američkog sna.
Nakon svih ad-libova, skrr-skrrtova, čini se da ne uživamo u oslobađanju jedne zajednice, jer zajednice nema. Niti u oslobađanju ikakve alternative, jer je nema na vidiku. Vudov problem i dalje visi u vazduhu, i nesposobnost zamišljanja bilo kakve alternativne zajednice i dalje progoni američku kulturu, pa i sve one koji su se odskora izborili za svoje glasove unutar nje.
Uvijek mi je bila sumnjiva ona Markusova (Greil Marcus) konstatacija da veliki američki proroci, oni koji naciji donose jeremijade u stilu starozavjetnih proroka, oni koji podjećaju zajednicu na kojim temeljima je nastala i koje snove je uzidala u svoje temelje, samo ukazuju nazad na tu “zamišljenu naciju“ i upozoravaju na lutanje od nje. To bi značilo da je jedina vizija koju američka zajednica može imati ona koju je Džon Vintrop uspostavio 1630. godine, na brodu Arbela, na putu za koloniju Masačusets. Da li to znači da bilo koja druga vizija može biti samo vizija katastrofe? Zašto da ne? Zašto da?
U sadašnjem poretku, amfro-amerikanac je savršeno otjelovljenje postomoderne: on nema istoriju i (kao i svi mi danas) nije u stanju misliti budućnot. Postoji samo u sada i za sada – instant gratification.
Dopustimo sebi spekulativne fikcije i nadajmo se tako da će jedna zabranjena rasa naići na jednu zabranjenu ideologiju, i da ćemo nekad, na nekom albumu, na nekom spotu, negdje u nekom trepu, čuti i vidjeti preosmišljavanje socijalizma u rukama Afro-Amerike. Da Childish Gambino počne furati Lenjina (Владимир Ленин), ili bar Fredrika Džejmisona (Fredric Jameson), da se baaaaš naloži i da dobijemo konačno neki Harmonijev (Harmony Korine) “Crack-Up at The Race Riots” – to bi bilo novo. Do tad imamo samo ono što je i samim umjetnicima dozvoljeno, ništa više: pravo glasa, samoizražavanja, kukanja, uživanja i dobrog mrdanja.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
