Živimo u vremenu bezbrojnih rimejk i ribut verzija, nastavaka i prednastavaka filmskih klasika, što dovoljno govori o razmjerama kreativnog vakuuma u kojem se nalazi filmska industrija današnjice.
Ipak, ni jedan žanr nije toliko nastradao od ove epidemije bezidejnosti kao horor, ili da budemo precizniji, tačno nas je strah i užas od pogleda na spisak horor majstora koji su dočekali snimanje uglavnom lošijih verzija svog rada.
Nažalost, ova pošast teško da će se uzbrzo okončati, posebno u trenutku dok publika na striming servisima guta sve što im se servira bez obzira na nivo kvaliteta.
Teško je okriviti fanove željne novih kvalitetnih djela, a kojih sve manje imaju za pogledati, pa pristaju na ove “već viđeno” varijante. Sa druge strane rimejk verzije sa prepoznatljivim imenom u naslovu, uglavnom garantuju povrat uloženog novca uz vrlo malo rizika, što je na kraju krajeva realno gledano i dovelo do ove beskrajne poplave novih verzija starih filmova.
Računica je bazirana na principu: zašto bismo rizikovali sa originalnim materijalom, kada kada uvjek možemo prodati novu verziju “Poltergeista” ili “Halloweena”, iako znamo da prodajemo smeće.
Ipak u ovoj ogromnoj deponiji rimejk verzija, ima i onih koji su čista uvreda za original, pa vam donosimo ovu listu 10 najgorih obrada slavnih horor klasika!
10. “The Omen” -John Moore (2006)
Ovo je jedna od rimejk verzija koja je vjerovatno nastala samo zbog zanimljive hronologije, pošto je neki izvršni direktor u studiju primjetio datum približavanja 30-godišnjice „06/06/06“ i pomislio: „Pa to je dovoljan razlog da ponovo snimo „Omen“, zar nije? ” Nažalost – nije!
Originalni film Ričarda Donera (Richarda Donnera) možda nije remek-djelo za sva vremena, ali barem posjeduje tu sjajno kreiranu apokaliptičnu atmosferu prijetnje da će neizrecivo zlo trijumfovati nad silama dobra. Sa druge strane, „Omen“ iz 2006. godine je beživotni i nezaintresovani prikaz tog istog materijala, koji u svakom svom segementu, od glume preko scenarija i režije, do kamere, nudi lošiji pristup.
Uključujući i originalnu muziku koja u poređenju sa radom Džerija Goldsmita (Jerry Goldsmith), ovjenčanog Oskarom, ovdje zvuči samo kao idealan zvuk totalne propasti nove verzije.
09. “Halloween”-Rob Zombie (2007.)
Kada je počela produkcija ovog rimejka Karpenterovog klasika i jednog od najboljih filmova u istoriji žanra, bilo je razloga za optimizam. Režiser i hevi metal muzičar Rob Zombi (Rob Zombie), imao je iza sebe zanimljive filmove „ House of 1000 Corpses „i „The Devil's Rejects“, glumačku ekipu su činili Malkom Mekdauel (MalcolmMcDowell) kao dr. Loomis i veterani serijala glumci Bred Durif (Brad Dourif) i Danijela Haris (Danielle Harris), što je bio lijep naklon nastavcima „ Noć vještica 4“ i Noć vještica 5“.
Ipak, krajnji rezultat vizuelno djeluje kao zbrkani video-spot za neku Robovu pjesmu, dok priča baca akcent na teško djetinjstvo Majkla Majersa kao izvor njegovog krvavog nasilja. Prijetnja Majersa u izvornom filmu imala je tu mračnu crtu jezivosti upravo zbog dojma da je u ovog malog dječaka ušlo nešto zlokobno i natjeralo ga na neizrecive stvari, a ne kao u novoj verziji gdje se na gotovo opravdan način bori protiv zlostavljanja u porodici. Da ne zaboravimo Karpanterov film bio je klasik žanra strave i užasa, a ne tragična porodična drama uz teškometalnu muzičku pratnju.
08. “Carnival of Souls” -Adam Grossman & Ian Kessner (1998.)
Većina filmova na ovoj listi su rimejk verzije klasika horora , koje je vidjela široka publika, ali originalni „Carnival of Souls“ iz 1962. godine režisera Herka Harvija (Herk Harvey) ostao je kultni primjer ranog psihološkog horora 1960-ih.
Originalno djelo je minimalistički, niksobudžetni crno-bijeli film, koji u potpunosti ovisi o anksioznoj predstavi glavne glumice Kendis Hiligos (Candace Hilligoss), u ulozi žene koja bježi od nadolazeće propasti, iako je ne može jasno definisati.
Rimejk sa druge strane … ima klovna ubicu, koji je ujedno i silovatelj! Da! Jer se netko sjetio naslova filma, a riječ “karneval” je bila tamo, a gdje je karneval tu su i klovnovi… Osim što ključni elementi nemaju veze sa predloškom, ovo je samo rimejk po nazivu, jer čak i original bolje izgleda nego nova verzija, bez obzira na modernizaciju. Neke filmove jednostavno treba ostaviti na miru, čak i kada nemate bolju ideju!
07. “The Fog” -Rupert Wainwright (2005.)
Malo je ljudi čiju su filmovi doživjeli bezbroj nepotrebnih rimejk izdanja poput holivudske legende Džona Karpentera ( John Carpenter). Među njima je i njegova „Magla“ iz 1980. godine, koja je imala cool vizuelnu estetiku i neke lijepe efekte za to vrijeme, ali da budemo iskreni, nije bila ni blizu najboljeg rada majstora strave. Ukratko, nije bilo posebne potrebe za snimanje nove verzije, ali tako nije mislio režiser Rupert Vanrajt (Rupert Wainwright), pa smo 2006. godine dobili novu priču o duhovima mornara koji se osvećuju potomcima grada koji im je nanio zlo. Utisak je još gori, kada u glavnoj ulozi imate Toma Velinga (Tom Welling) tokom vrhunca njegove “Smallvill“ popularnosti, pa dobijete horor tinejdž romansu, koja se jedino savršeno uklapa u bezdan propalih horor rimejkova.
06. “Poltergeist “-Gil Kenan (2015. )
Rimejk klasika „Poltergeist“ horor legende Tobija Hupera ( Tobe Hooper) snimljen 2015. godine po svemu sudeći je filmska crna rupa iz koje nisu uspjeli pobjeći njegovi autori ni publika. Pošto se čak i oni koji su ga odgledali nisu u stanju sjetiti se nečeg konkretnog kada je u pitanju nova verzija.
Stvar nije mogao spasiti čak ni simpatični Sem Rokvel (Sam Rockwell) jer prosto film ima previše šupljina i morao je potonuti kao Titanik. Nedostaje topla, porodična atmosfera originala, koja se u Spilbergovim produkcijskim rukama pretvorila u jezivu priču o duhovima sa nekoliko besmrtnih zloglasnih scena u mitologiji žanra. Ovdje smo dobili samo hladni vakuum od filma punog CGI efekata na koji prosto morate ostati ravnodušni , jer su i glavni likovi sve vrijeme nezaintresovani čak kada im kćerku odvuče interdimenzionalni portal.
Ovo je „Poltergeist“ koji potiče spavanje, neka vrsta filmskog ekvivalenta tabletama za umirenje. Čisto da kao triviju pomenemo da je i gorepomenuti Rokvel jednom prilikom izjavio da danas nema sjećanja sa snimanje ovog filma. Očekivano, reklo bi se, jer se zna da iz crne rupe ništa ne izlazi.
05. “One Missed Call “-Eric Valetta (2008.)
U pravoj bujici loših američkih rimejk verzija najpopularniji azijskih horora početkom ovog milnijuma „One Missed Call“ iz 2008. godine ubjedljivo je najgori. Što, uz tako masovnu konkurenciju, nije bilo nimalo lako postići.
Priča o duhovima, o kletvi koja se širi mobilnim telefonima u rukama japanskog režisera Takašija Mikea (Takashi Mike) bila je krajnje jeziv i strašan film. Rimejk verzija je hrabro ispričana ista priča sa gomilom besmislenih “zastrašujućim slika”, patetičnom sentimentalnošću, grohotno bezvrijednim završetkom i blago rečeno dosadnim glumačkim nastupima.
Ukratko, dobar primjer zašto se ne treba petljati u nešto što ne razumiješ, poput recimo klasika japanskog horora!
04. “A Nightmare on Elm Street “-Samuel Bayer (2010.)
Treba priznati da je trebalo imati ili hrabrosti ili gluposti da se uhvatite u koštac sa jednim od najvećih klasika žanra poput „A Nightmare on Elm Street“ i radom jednog velemajstora poput pokojnog Vesa Krejvena (Was Craven). Ispostavilo se nažalost da je u pitanju bilo ovo drugo.
Novo istraživanje korijena legendarnog negativca Fredija Krugera (Freddy Krueger) možda je na papiru bila dobra ideja, ali se na velikom ekranu to pretvorilo u puko modernizovano CGI obnavljanje originalnih scena.
Samo bez napetosti, bez energije, i bez duše, zapravo bez bilo čega onog što je filmu iz 1984. godine dalo status remek-djela, a Fredijeve košmarne pokolje pretvorilo u žanrovsku antologiju.
Ipak, treba reći da je to na neki način i očekivano kada vidite da je Majkl “raznesi eksplozijama sve” Bej producent nove verzije.
03. “Carrie” -Kimberly Peirce (2013.)
Nova verzija horor klasika „Keri“ slavnog Brajana De Palme iz 1976. godine nije donijela bukvalno ništa novo. Tačnije ovo je bila, kako neko reče barbi verzija za 2013. godinu. Glatka, plastična, bespolna, ukratko faksimil bez duše čija lijepa forma maskira šuplji sadržaj.
Nema ovdje ni jedne jedine mrvice tinejdž bunta, straha i užasa, koji je original pretvorio u remek-dijelo, lansirao karijeru De Palmi, a autoru književnog predložka Stivena Kingu donio titulu kralja horora.
Ovo je samo još jedan dosadni tinejdžerski film sa mnogo prolivene lažne krvi, koja više izgleda kao čokoladni sirup nego krv.
02. „Day of the Dead“-Steve Miner(2008)
Možemo vjerovati da je neko poput Roba Zombia zaista namjeravao odati počast naslijeđu Džona Karpatnera kada je sjeo da napiše rimejk „Noći vještica“, ali kada je klasik Džordža Romera ( George Romero) dočekao rimejk verziju 2008. godine, teško je naći bilo kakav motiv za ovaj potez, osim kombinacije velike pohlepe i skromnog talenta.
Ovo je prosto rečeno, pokušaj brze zarade najgoreg tipa, onog koji nikada nije skrivao svoju totalnu ravnodušnost prema izvornom materijalu, koji se kod publike i kritike smatra jednim od najvećih filmova o zombijima svih vremena.
Tamo gde je Romerov original mračni i krvavi sud o krhkom muškom egu i okrutnim posljedicama nekontrolisane moći sistema, nova verzija je samo zbrzana serija slašer scena, sterotipnih zapleta i tragikomične glume u rukama režisera koji ne zna šta da radi sa svojim filmom. Molimo se samo da Romero nije pogledao ovo kasapljenje njegovog životnog djela sa nesretnom Menom Suvari u glavnoj ulozi.
Možda je opis kritičara Stiva Bartona (Steve Barton) povodom njegovog izlaska „dead on arrival” najbolji epitaf ovog užasa od horora!
01. „The Wicker Man“ -Neil LaBute (2006.)
Teško je i pobrojati sve gluposti koje je Nikolas Kejdž snimio proteklih 20 godina, ali nova verzija kultnog britanskog horora „The Wicker Man“ (1973), ubjedljivo drži prvo mjesto na toj neslavnoj listi holivudskog superstara.
Bilo je čak pokušaja da se ovo nedjelo nakon propasti vidi kao neka vrsta gonzo percepcije prvog filma ili neka vrsta treš komedije, ali to nije moglo oprati ovu katastrofu.
Istina, veći dio „Wicker Man“ jeste smiješan, ali ne zato što je to neko želio, već se smijete jer ne možete vjerovati da neko može snimiti ovako grozan film na svim nivoima produkcije. Ovo je baš loše onako kako ste čuli, a zatim i još mnogo lošije. Nestali su religiozni paganski motivi originala, nema ni one sjajno jezive pastoralne atmosfere, koja se postepeno ali neumitno pretvara u zlokobnu prijetnju, nema zapravo ničeg osim niza apsurdnih scena, očajne glume, glupih frizura i tragikomičnih Kejdžovih izraza lica i kretenskih replika tipa „“killing me won’t bring back your goddamn honey!”
Da bude tragičnije on je film snimio, navodno, zato što je fan originala! Hvala ti Nikolase.
Naslovna fotografija: Promo/Warner Bros
